Europa je danas suočena s najdubljom krizom u svojoj povijesti – krizom života. Čak dvije trećine europskih obitelji nema djece. Takva statistika ne znači samo demografsku depresiju nego i civilizacijski poraz. Kontinent koji je stoljećima bio središte svjetske kulture i znanosti danas više ne vjeruje u vlastitu budućnost. Umjesto da djecu promatra kao dar i ulaganje, suvremeni europski mentalitet ih sve češće doživljava kao teret, prepreku karijeri ili prijetnju „klimatskoj pravdi“.
U korijenu problema nije samo urbanizacija ili tzv. demografska tranzicija, nego vrijednosna erozija. Ideologija „kulture smrti“ – promicanje abortusa, rodne ideologije i radikalnog zelenog fundamentalizma – pretvorila je kulturu života u predmet poruge. Dok su europske institucije opsjednute „pravima manjina“ i „rodnom ravnopravnošću“, pravo na život postalo je nepoželjna kategorija. Gdje nestane poštovanje prema životu, nestaje i nacija.
U Hrvatskoj je 2024. godina zabilježila najmanji broj rođenih od 1991. godine. Gotovo svaka županija bilježi negativan prirodni prirast, a mnoge općine već sada imaju više umrlih nego živih stanovnika. Profesor Stjepan Šterc godinama upozorava da je demografija pitanje opstanka, a ne socijalne politike. Njegove procjene pokazuju da će Hrvatska do sredine stoljeća pasti ispod tri milijuna stanovnika ako se ništa ne promijeni.
Mjere koje država provodi dosad su bile simbolične. Dječji doplatak je sramotno nizak, a porezni sustav obitelji tretira kao trošak, ne kao temelj zajednice. Demografi s pravom zagovaraju univerzalni dječji doplatak, porezne olakšice za obitelji s više djece i status roditelja odgojitelja. Ukidanje te mjere u Zagrebu bila je jasna politička poruka – obitelj i majčinstvo nisu prioritet. Političke elite vole govoriti o „demografskoj obnovi“, ali bez stvarne promjene proračunskih prioriteta sve ostaje na deklaracijama.
Demografska obnova nije moguća bez promjene vrijednosnih orijentacija. Europljani su zaboravili da život znači i žrtvu. Djeca zahtijevaju odricanje, ali ono dugoročno jedino donosi smisao i trajnost. Suvremeni čovjek, usmjeren na užitak i materijalnu sigurnost, izgubio je svijest o međugeneracijskoj odgovornosti. Dok god mainstream mediji promiču kulturu samodostatnosti i infantilnog hedonizma, ne će biti stvarnog preokreta.
Hrvatska je u posljednjem desetljeću izgubila oko pola milijuna ljudi, većinom mladih i obrazovanih. U isto vrijeme, država masovno uvozi strane radnike. Procjene govore da će ih do 2030. biti jednako onoliko koliko se iselilo. Riječ je o sustavnom demografskom inženjeringu, o zamjeni stanovništva koja se više ni ne skriva iza eufemizama. Oni koji upozoravaju na to proglašavaju se „teoretičarima zavjere“, iako brojke govore same za sebe.
Europska komisija u svome je cinizmu poručila da će rješenje biti „uvoz radne snage iz Afrike“. Takva politika ne znači revitalizaciju, nego ubrzani nestanak. Europa koja ne rađa vlastitu djecu, nego uvozi tuđu, ne spašava se nego raspada. Umjesto da promiče kulturu života i obitelji, Bruxelles otvara vrata milijunima migranata iz civilizacijski i vjerski različitih sredina. Rezultate vidimo u Francuskoj, gdje milijuni ljudi žive u „no-go zonama“, u Njemačkoj gdje muslimanska djeca već nadmašuju kršćansku, i u gradovima koji više ne sliče europskima. Kardinal Müller ispravno primjećuje da Njemačka više nije zemlja njegova djetinjstva.
U takvom kontekstu migracijska politika postaje pitanje nacionalne sigurnosti. Hrvatska, ako želi opstati, mora jasno definirati limite useljavanja i zaštititi svoje tržište rada i identitet. Treba razlikovati ciljano, kontrolirano useljavanje od stihijskog dovođenja jeftine radne snage bez ikakvih kriterija. Potrebna je i nova politika prema dijaspori – prema milijunu Hrvata koji bi se mogli vratiti kad bi ih domovina prestala tretirati kao bankomat. Neshvatljivo je da stranci radne dozvole dobivaju lakše nego Hrvati državljanstvo.
Demografska politika mora postati temelj svih drugih politika. Ako se broj stanovnika nastavi smanjivati sadašnjim tempom, svaka gospodarska strategija i svaka mirovinska reforma bit će besmislene. Brojne obitelji nisu trošak, nego pokretači mikroekonomije, školstva i društvenog razvoja. One pune proračun, a ne prazne ga. Ako država to ne razumije, ubrzo više ne će imati koga oporezivati.
Europa koja odbacuje život sama potpisuje vlastitu smrtovnicu. Hrvatska još može izbjeći taj scenarij, ali samo ako vrati povjerenje u život, obitelj i žrtvu. Djeca nisu teret. Ona su jedina jamstva da ćemo sutra još postojati.
