Jugoslavenska država nije nastala spontano, nego kao višedesetljetni političko-kulturni projekt. Ključnu ulogu imali su „kulturni radnici“ koji su, uz ideološke, slijedili i materijalne poticaje: veće „zajedničko tržište“ značilo je veću publiku i honorare. Stvarala se iluzija „jedinstvene kulture južnih Slavena“ koja bi legitimirala političku integraciju. Posebno je to rađeno kroz nametanje tzv. hrvatsko-srpskog jezika kao političkog hibrida oblikovanog na štetu hrvatskoga, te kroz manifestacije i mreže umjetničke suradnje financirane iz beogradskih centara moći.
Simbol tog kulturnog inženjeringa je i Meštrovićev, nikad realizirani, Vidovdanski hram – pokušaj institucionalizacije jugoslavenske kulturne paradigme i utapanja hrvatske posebnosti u jugoslavenski nad-identitet. Sve to, kao i Matoševa upozorenja na izdaju hrvatstva, pokazuje koliko je kultura bila pretvorena u sredstvo politike. Unatoč povijesnim iskustvima dviju jugoslavenskih država, danas se isti obrazac obnavlja kroz „regionalne“ platforme i oikofobne medijske i književne krugove.
Najnovija inkarnacija zove se „Književna Republika Jugoslavija“ (KRJ) – koncept koji, pod krinkom transnacionalnosti, nameće postjugoslavenski okvir kao „autonomniji“ i „kvalitetniji“ od nacionalnog. Najdosljednije ga formulira Boris: u disertaciji i knjizi „Književna republika Jugoslavija (1989.–2022.)“ on redefinira kanon i legitimitet kulturne potpore tako da anacionalne/antinacionalne pozicije postaju normativni kriterij, a nacionalni okvir biva apriorno diskvalificiran kao „provincijalan“. Kritika (Matija Štahan) pokazuje kako se time estetika zamjenjuje ideologijom: „kakvoća ideologije“ postaje mjerilo „kakvoće književnosti“.
Mirjana Kasapović upozorava i na geopolitičku dimenziju: govor o „dominantnom jeziku“ i „glavnom gradu“ KRJ nužno obnavlja hijerarhije bivše federacije. Ideja da je Beograd metropola, a Zagreb tek supol, nije literarna ontologija, nego politika. Bourdieuova aparatura („polje“, „autonomija“) pritom služi kao retorički štit za hegemonijsku konstrukciju: „autonomno“ se poistovjećuje s antinacionalnim, a „heteronomno“ s nacionalnim.
Najosjetljivija točka je novac. Hrvatsko Ministarstvo kulture i medija sustavno financira autore i projekte u postjugoslavenskoj matrici (prijevodi, otkupi, nagrade, festivali), dok se hrvatski klasici i nacionalno usmjereni autori potiskuju. Primjer izdavača koji dobiva disproporcionalne potpore pokazuje zatvoreni krug: javni novac → „međunarodna vidljivost“ → teorijska verifikacija → novi otkupi. Tako porezni obveznici financiraju vlastitu kulturnu dekonstrukciju, a „autonomni kanon“ ispostavlja se kao parakanon oblikovan političkom podobnošću.
Postnikov pritom relativizira 1991. i tvrdi da „rez“ nikada nije nastupio. No ignorirati Domovinski rat, institucionalnu obnovu i kulturni suverenitet znači ignorirati i povijest. Periodizacije i liste „paradigmatskih autora“ selektiraju one koji potvrđuju hipotezu o kontinuitetu „Republike“, a zanemaruju bogatstvo hrvatske književnosti izrasle u vlastitom, nacionalnom okviru i u drugim transnacionalnim vezama (srednjoeuropskim, mediteranskim).
Što činiti? Prvo, potpuna transparentnost potpora i otkupa (strojno čitljive liste s kriterijima). Drugo, pluralan kanon: državna potpora ne smije biti talac jedne ideološko-estetičke matrice. Treće, valorizacija stvarnih povijesnih transnacionalnosti hrvatske književnosti – bez privilegiranja baš one koja reaktivira jugoslavenski okvir.
Zaključno: KRJ nije neutralna analitička kategorija, nego projekt kulturne moći koji pod „transnacionalnim“ imenom rehabilitira jugoslavenski okvir i redistribuira simbolički kapital u korist stare središnje osi. Njena „znanstvenost“ počiva na kružnoj argumentaciji, a „autonomija“ na nacionalnim proračunima koje istodobno proziva.
Hrvatska književnost ima vlastitu snagu i kontinuitet; ne treba joj „Republika“ kao ideološki tutorskì okvir. Prihvaćanje KRJ značilo bi pristati na dugoročnu relativizaciju jezika, identiteta i kulturnog suvereniteta – upravo onoga što je hrvatski narod skupo platio. Zato ovaj projekt nije samo teorijski klimav, nego i (geo)politički neprihvatljiv.
