Iako Grenland nije članica EU-a, koristi značajnu financijsku potporu iz europskog proračuna, kroz posebne statuse, fondove i partnerstva. U praksi, to znači stalne i izravne tokove novca. Europska komisija već najavljuje da bi u sljedećem višegodišnjem financijskom okviru (2028.-2034.) iznosi mogli prijeći 500 milijuna eura. Financira i Kubu i Honduras i…
Većina svijeta se slatko nasmijala kada je Donald Trump 2019. izjavio da bi „volio kupiti“ Grenland. Smijeh je tada bio podcjenjivački i samouvjeren, baš poput europskog uvjerenja da su kolonijalna vremena završena i da se teritoriji više ne „kupuju“. Danas je taj osmijeh zamrznut, poput samog Grenlanda, najvećeg otoka na svijetu, autonomnog teritorija Danske, politički vezanog uz Europu, iako geografski pripada Sjevernoj Americi.
Manje se, međutim, govori o tome da Europska unija tom „ne-europskom“ teritoriju izdvaja stotine milijuna eura kroz posebne fondove i aranžmane. Bez velike rasprave, bez političke buke i bez neugodnih pitanja. A upravo tu počinje prava priča.
„Tko danas kontrolira Arktik, kontrolira trgovačke rute 21. stoljeća“, citirao je New York Times visokog američkog dužnosnika. Sjedinjene Države ondje već desetljećima imaju vojnu bazu Thule, danas Pituffik, najsjeverniju zračnu bazu NATO-a, ključnu za nadzor ruskih interkontinentalnih projektila i koordinaciju satelitskih sustava ranog upozorenja. U tom svjetlu, Trumpova ideja o „kupnji“ Grenlanda zvuči manje kao ekscentrična provokacija, a više kao grubo izrečena verzija onoga što velike sile ionako rade, samo ljepšim riječima. Uostalom, SAD je Aljasku kupio od Rusije 1867., a Louisianu od Francuske još ranije. Povijest pokazuje da teritoriji nikada nisu prestali biti roba, samo se valuta mijenjala.
Svi imaju interes
Rasprave o neovisnosti Grenlanda nisu nikakav novi politički hit. One postoje desetljećima, ali se u europskom i širem zapadnom diskursu sustavno drže u drugom planu. Razlog je jednostavan: Grenland je prevelik, prebogat resursima i strateški prevažan da bi se pitanje neovisnosti „normaliziralo“. I baš je zgodno što je Trump ponovno „zafitiljio“, pa se fokus lako prebaci na njega, umjesto na strukturalni problem.
Formalno, Danska stalno naglašava da Grenland ima pravo na neovisnost. No u praksi, ekonomska ovisnost, godišnji danski transfer od oko 500 do 600 milijuna eura, kontrola vanjske politike i obrane te suptilan administrativni paternalizam čine da se rasprava redovito svodi na poznatu frazu: „možda jednog dana“. Kad god se tema zaoštri, primjerice oko rudarenja rijetkih metala, urana ili kineskih ulaganja, Danska i saveznici vrlo brzo povuku ručnu.
Ono što se rijetko kaže jest da Grenland nije „mali narod koji se sprema na osamostaljenje“, nego teritorij koji bi u trenutku stvarne neovisnosti postao geopolitički plijen. Sjedinjene Države zbog vojne prisutnosti, Kina zbog resursa, Europska unija zbog Arktika. Svi imaju interes, ne samo Washington. Zato se narativ drži pod kontrolom. Umjesto riječi „neovisnost“, govori se o „više autonomije“, „održivom razvoju“ i „zrelosti procesa“. Rječnik je umirujući, u duhu političkih besmislica ali poruka jasna: pravo postoji, ali vrijeme nikako da dođe. A kad će ni to ne znamo.
Tu se priča dodatno komplicira jer pokazuje ono što se često namjerno zamagljuje da politička neovisnost i financijska autonomija nisu isto.
Znate li koliko Europska unija izdvaja za Grenland?
Većina ljudi ne zna. Podaci su javno dostupni, ali kao da postoji prešutni dogovor da se o njima „ne talasa“. Prema dokumentima Europskog parlamenta i Europske komisije, EU kroz svoje proračunske instrumente izravno financira Grenland. U okviru odluke Decision on the Overseas Association including Greenland (DOAG), za razdoblje 2021.-2027. osigurano je oko 225 milijuna eura za bilateralnu suradnju. Na to se nadovezuju posebni aranžmani u ribarstvu, uključujući oko 17 milijuna eura godišnje za pristup europskih brodova grenlandskim vodama i potporu sektoru. Europska komisija već najavljuje da bi u sljedećem višegodišnjem financijskom okviru (2028.-2034.) iznosi mogli prijeći 500 milijuna eura.
Dakle, iako Grenland nije članica EU-a, koristi značajnu financijsku potporu iz europskog proračuna, kroz posebne statuse, fondove i partnerstva. U praksi, to znači stalne i izravne tokove novca. Ta činjenica rijetko ulazi u javne rasprave o samoopredjeljenju.
Takva pitanja su za Europsku uniju neugodna. Europa se voli predstavljati kao globalni zagovornik prava naroda na samoopredjeljenje, ali to pravo primjenjuje selektivno osobito kada su u pitanju njezini vlastiti teritoriji i bivše kolonije. Grenland je „poseban slučaj“, baš kao i Nova Kaledonija, Francuska Gvajana, Martinique, Guadeloupe, Aruba, Curaçao, Ceuta ili Melilla. U svim tim primjerima rasprave o neovisnosti postoje, ponekad desetljećima, ali su administrativno razvodnjene, ekonomski obeshrabrene i politički depolitizirane.
Zanimljivo je da su samo nekoliko mjeseci nakon Trumpove izjave o Grenlandu neki od najbogatijih ljudi na svijetu, uključujući Jeffa Bezosa, Billa Gatesa i Michaela Bloomberga, počeli strateški ulagati u projekte povezane s resursima i infrastrukturom otoka. Bez velikih riječi, bez xova, bez ismijavanja…
Na kraju, bugarska poslovica to sažima preciznije od svih europskih strateških dokumenata: „Kad imaš problem i ne možeš ga riješiti s parama – riješi ga s puno para.“ Grenland zasad nije kupljen. Samo je uredno financiran. A ponekad je to isto, samo neprimjetnije.
