„Teška vremena stvaraju jake muškarce, jaki muškarci stvaraju dobra vremena, dobra vremena stvaraju slabe muškarce, a slabi stvaraju teška vremena.“ Kažu da se navedene riječi pripisuju autoru G. Michaelu Hopf, no tko god da je autor te izreke rekao bih da je pogodio „u sridu“.
Naime, svjedoci smo kako su mladi muškarci 21. stoljeća populacija koja ima znatno drukčije životne navike, poglede na svijet, mentalni sklop, a možemo reći i otpornost na stres u odnosu na starije generacije muškaraca, a naročito u odnosu na prijašnje generacije muškaraca koji više nisu među živima. Tako danas više nije iznimka da mladi muškarci u naponu snage do svojih kasnih tridesetih godina, pa čak i u četrdesetima još uvijek žive u roditeljskom domu gdje im majke kuhaju obroke po njihovim željama, očevi plaćaju režijske troškove, a mladići koji su zaposleni ili još uvijek nezaposleni tražeći smisao života ne žele preuzeti nikakvu odgovornost za sebe a kamoli da bi zasnovali obitelj i brinuli o supruzi i djeci. Ne želeći biti licemjer, jer sam i sam do početka svojih tridesetih živio s roditeljima, pokušavam shvatiti koji su razlozi takvog općeprihvaćenog životnog stila mladića u najpotentnijim godinama. U moje vrijeme razlozi koji su najčešće bili navedeni od strane prijatelja bili su teška financijska situacija, nemogućnost pronalaska posla i slično. Međutim, danas prema svim ekonomskim pokazateljima živimo u vremenu najvećeg gospodarskog razvoja u povijesti Hrvatske kada svatko tko želi raditi može pronaći posao, a životni standard je dosegao doista pristojnu razinu. Dakle, krije li se odgovor u sebičnosti i slabosti karaktera mladog čovjeka i/ili pretjeranoj želji roditelja da svog sinčića poštede svakodnevnih muka koje su oni prošli u tim godinama ? Kako sam i sam otac dva prekrasna sina mogu reći da prilično često na tu temu razmjenjujem mišljenja s prijateljima koji u dobrom dijelu nemaju iste poglede na odgoj momaka. Tako sam često označen kao konzervativac kada kažem da djeci ne treba previše popuštati i da treba biti malo stroži kada su u pitanju njihove obaveze, a najčešće dobijem odgovor prijatelja „daj ne gnjavi dečke, to je bilo tako u tvoje vrijeme prije sto godina“. Tada razmišljam, da li bih bio ista osoba da su mi roditelji ugađali na sve moguće načine još od djetinjstva i davali mi poštedu od svih mogućih obveza, da mi nisu davali zadatke koje sam morao obaviti, i da li bi mi teže padale moje radne obveze da nisam morao za vrijeme studiranja raditi za strojem u našoj obiteljskoj tvrtki ?
Činjenica jest da živimo u 21. stoljeću kada je znanost i tehnologija dosegnula takvu razinu da smo po automatizmu pošteđeni teškog fizičkog rada, no smatram da je upravo davanje malih redovitih obveza djeci, a kasnije i odgovornijih zadataka, uz usmjeravanje na samostalnost zapravo poruka djeci da moraju raditi na sebi i svom karakteru i da moraju preuzeti odgovornost za svoj život.
Roditelji, volite svoju djecu, ali nemojte ih pretjeranom zaštitom učiniti nesposobnim za život…
