Šifra: Crveni mak
Cijela nedjelja prolazila je u nekom nagovještaju, sva ovijena u predosjećaj. Popodne sam odlučila. Napravit ću test, pa što bude, barem ću se prestati pitati. Križić na testu i vrisak iznenađenja u kupatilu.
Zovem muža, a i djeca su već čula. Mama je trudna. Vraćam se na posao s tajnom u trbuhu, koliko ću dugo izdržati, a da ne kažem svima. Dogovor s mužem: „ Nećemo nikomu govoriti dok ne odeš kod ginekologa.“ Kad krenu povraćanja govorim svima, pa sigurno je sve u redu kad mi je toliko muka.
Euforična sam i svakom tuđom reakcijom na moju vijest i ja opet sve ponovno proživljavam. Nije bilo planirano, ali je željeno, sve ostalo ćemo isplanirati, imamo devet mjeseci.
Mlađi sin mu već priča na trbuh, tepa mu: „Bebaco!”. Stariji izjavljuje kako on obožava bebe i jedva čeka da ju ugnjavi. Nagađamo hoće li biti dječak ili djevojčica…
Stiže dan prvog ultrazvuka, vesela sam, uzbuđena, vidjet ću bebu! Odlučujem ići pješice, uživati u jesenskoj šetnji, žutom lišću, kestenju, hrskavoj svježini zraka.
Nekoliko uznemirujućih zatamnjenih misli šibne mi kroz glavu „Što ako ne bude sve u redu, koga ću zvati da dođe po mene…” Odgurujem zle misli: „Zašto ne bi sve bilo u redu?!” To je samo moja stara anksioznost.
„Nije mi srce plašljiva srna.”
Ulazim kod ginekologa, veselo čavrljam sa sestrom pa s doktoricom „Treće dijete, baš lijepo”.
Sjedam na onaj posebni stolac i kreće ultrazvučni pregled.
Doktorica šuti, ja se bojim pogledati. Osjećam trnce na vratu, iza, niže, one zloćudne.
Okrećem se prema njoj, pa prema ekranu: „Ne mogu pronaći srce, ne čujem otkucaje, nema ih…”
Traži još neko vrijeme, ali ništa. „Malo je premaleno za sedam tjedana i nema otkucaja, sutra idite u KBC po drugo mišljenje i tablete.“
Malo zaplačem, ali borim se, trudim se biti staložena. Izlazim iz ambulante, a zatim se sjetim da sam ostavila vestu u čekaonici, ulazim, ljubazno se smješkam ljudima u čekaonici, kao da upravo nisam primila najgoru vijest na svijetu, čudan neki mehanizam programiranja.
Sjedam na klupu i zovem mamu. „Mama, ne kuca srce, izgleda da se beba prestala razvijati.”
Kad sam to izrekla, plačem velike bolne suze, one ružne iz nutrine cijelog mog uzdrhtalog bića.
Govori da će doći po mene. Zovem supruga, zbunjen je, šuti, onda pita: „Pa kako… Pa zašto?” Ljuti me, ne priča mi se dalje s njim.
Pitam se jesam li pogriješila što sam išla pješice, možda se to sad dogodilo… možda sam bila previše fokusirana na svoje povraćanje, a premalo sretna i vesela… možda da sam bila veselija…
Mama mi govori da su to gluposti, nema krivnje, takve se stvari događaju. Prošao je kroz to veliki broj žena.
Ne mogu spavati, iščekujem jutro u bolnici. Novi ultrazvuk, beba je premala za broj tjedana, tek joj je pet ili šest, ali ne bi žurili s tabletama. Provjerit će vrijednosti u krvi te ponoviti za dva dana.
Najduža dva dana u mom životu…
„Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.”
Zaokupljam se, odlazim na Dravu s prijateljicom, gazimo u gumenim čizmama po pješčanom plićaku i tražimo turske glinene lule. Nema ih, ali pronalazim lijepo oslikanu ručku vrča, mogla bi biti iz rimskog doba.
Dolazim kući, povraćam, jako i bolno, zašto, ako bebe više nema… zbunjena sam. Osjećam čudnu bol u prsima, boli srce, boli duša, nešto iskonsko unutra boli. Vozim do trgovine, tamo iz zvučnika pjeva Oliver, „Moj lipi anđele”, plačem dok vozim… samo da se ne zabijem u nekoga. U stanu je tiho, svi su tihi, i muž i djeca… Djeca se povlače u svoju sobu, trude se ne pitati puno, ne tražiti, ne žele uznemiravati mamu, čujem kako šapuću: „ Mama je tužna zbog bebe”.
Prijateljice šalju poruke, sestra, mama, šogorica… žene znaju, žene dijele bol, lijepo je imati svoje pleme…
Možda ja to mogu prihvatiti, što god da je…
„Šiba me nebo bičem oluje,
al’ još se ne dam i još me ima.“
Želim otkazati frizera, ali ipak odlazim, zaokupiti se, skratiti čekanje, kroz glavu mi prođe morbidna misao: „trebam neku frizuru za abortus”, plačem na povratku.
Svaka pjesma me pogađa i svaka je sad za izgubljeno dijete.
Pljusak se spustio, ostajem u auto, čini se kao da nebo i ja zajedno plačemo…
Dugo se tuširam, zamišljam se na vodi, zamišljam se na valovima, i po tko zna koji put shvaćam, život je more, izvan naše kontrole.
„Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.“
Dolazi jutro trećeg pregleda. Nepravilna trudnoća, nema otkucaja srca.
“Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam,
i sve su jače ruke što me vuku dnu…“
Ne plačem, jučer sam isplakala i rijeku i more. Poslat će me po tabletu na drugi kat. Ljubazna sestra me pita: „Je li vam to prvi put?” samo klimam glavom, nemam više snage, osjećam se izmrcvareno, pita me želim li čašicu za spremiti plod… Zbunjena sam, ipak mi ju daje. Već sam pomislila na to što učiniti s tim izgubljenim, pustiti vodu ili sahraniti negdje… ne čini mi se stvarno, kao da se nekom drugom događa, kao da sam u nekakvom bizarnom filmu. Dolazim kući, opet povraćam, one mandarine iz doline Neretve koje sam kupila na štandu pokraj bolnice. Čemu? Odlučila sam pričekati večer, za onu tabletu, djeca su tu, bolje kad svi odu spavati, ne želim da vide i čuju nešto što ne bi trebali…
Slušam malo Mozartov „Requiem“ u d-molu pa opet „Život je more“…
„Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.“
Oplakujem…
Čekam večer da popijem tabletu, ništa se ne događa. Odlazim spavati, ništa. Sutra ujutro opet ništa. Plačem, žalim samu sebe. Pa kad će završiti?! Osjećam se kao komad mesa pod batom, izmrcvarena psihički i fizički, emotivno… ništa, sutra opet u bolnicu.
Okrećem se pjesnicima, biblijskim psalmima… Život je opisan kao patnja, osjećam njihovu bol, ona je moja i moja je njihova.
Subota…
U noći je počelo blago krvarenje. To je dobro, kaže doktorica, nakon još jednog ultrazvuka i još jednog pregleda odlazim na drugi kat.
Izuzetno ljubazna sestra Sanja sve mi objašnjava u detalje. Muti mi Brufen.
Dvije tablete u nazočnosti sestre otopiti ispod jezika, okus brašnast, poput Gastala.
Nakon deset minuta počinje drhtavica te grčevi. Sama sam u sobi, toalet je pokraj, kad krene, trčim… sve se događa brzo i kako je najavila sestra. Grčevi su sve jači, podsjeća na drip. Slijedi jedan dugi, bolni, jaučem nad toaletom, osjećam se samo i slomljeno iako sestra iza zatvorenih vrata provjerava tijek. Uz bol i kontrakciju maternice, nešto izlazi i bljučne u vodu toaleta. Grčevi i bol se smanjuju. Puštam vodu i ispuštam zbogom…
Bol u nutrini vrišti, nisam zagledala, ali znam što je otišlo. Otišao je jedan cijeli svemir…
Ona bočica što su mi dali nije za sahranu, naravno, za sakupljanje uzorka je, naivna sam i nevina do sad sam bila, sad više nisam…
Neprestano zahvaljujem medicinskoj sestri, ona mi govori da nema potrebe, ali zahvalna sam što je bila čovjek, stručna i iskrena, hrabrila me, znam da su često iskustva žena u takvim situacijama loša. Odlazim kući.
Ostatak dana spavam, a popodne jedem teleće šnicle i pire krumpir, donijela mi mama, prvi put u četiri tjedna nije mi muka, prvi put u četiri tjedna jedem normalno, zatim opet spavam.
Nedjelja prolazi mirno, družim se s djecom, naručujemo ćevape. Mlađi sin želi prošetati po kiši i pronaći koji orah, zna da mama voli mlade orahe. Odlazimo u šetnju s kišobranima, godi mi. Kraj stare tvornice dva su stara oraha na zarasloj livadi. Tražimo najljepše orahe i smijemo se. Žena u obližnjoj kući izlazi na ulicu i kad nas ugleda, vikne: „Moje! Ne dirajte!”. Ispred njezine kuće uz cestu ima nekoliko stabala oraha, odgovaram joj: „Gospođo, mi i ne bismo uzimali vaše, tu s djetetom uz livadu tražim nekoliko oraha.” No, njoj nije dosta moj odgovor, dobacuje još: „Posadi si svoje pa beri!” Ne shvaćam kakvo je to stvorenje kojem smeta da žena i malo dijete stave koji orah u džep, ta nisam došla s kombijem i kašetama. Nije joj dosta vikati, uzima kamen i svaki orah koji je pao na cestu i stazu oko njezine kuće razbija kako ih nitko ne bi pokupio, a ja se i dalje ne mogu načuditi. Uz prugu prolazi neka žena s dvoje djece, vuče kolica za tržnicu, vidno je lošijeg imovinskog stanja; derutna odjeća, a pogotovo lica djece, govore i više nego dovoljno. Lijepo i pristojno nas pozdravljaju, a mi uzvraćamo, dječak skriva u džepu rajčicu koju su pronašli uz bašče, tražili su po hrpi za kompost. I oni žele orahe; dječak prvi prolazi pokraj žene koja tuca orahe. Pokušavam ga upozoriti mimikom lica, ali već se počinje derati na njega: „Ne smiješ uzimati moje orahe!”. Prilazi njegova majka i pita ju ima li neki problem, je li dječak nešto krivo uradio, na što se žena samo izdere: „Ne smijete dirati moje orahe, posadite si svoje pa berite!”. Majka djeteta govori joj da nisu ni htjeli njezino i odlazi dalje, tamo na livadu s djecom gdje smo malo prije bili i mi. Moj sin to sve gleda i kaže: „Mama kako je zla ta žena, ona je Karen!” (pop kultura, čangrizava bijela žena u srednjim godinama).
Hvala ti, Bože, što na svaku takvu ženu dođe deset suosjećajnih, dragih žena.
Kasnije, navečer, silazim na stepenište po neke stvari u svoj automobil. Dok se vraćam prema stanu, susrećem poznati bračni par koji je upravo bio u gostima kod mojih susjeda. S radošću me pozdravljaju i izražavaju čestitke, jer su čuli lijepu vijest – dolazi još jedna beba u našu obitelj. Oblijeva me hladan znoj, ne mogu ništa reći, samo se okrećem i odlazim na svoj kat. Susjeda koja je sve čula, a zna situaciju, ulazi za mnom u stan, nalazi me na kauču kako ridam krokodilske suze dok mi se cijelo biće trese od žalosti. Grli me i tješi, umiruje… utjehe vjerojatno nema, rupa i bolno sjećanje će ostati zauvijek, ali život mora ići dalje.
Sljedeće jutro, na kontroli u bolnici, sjedim u čekaonici kraj velikog nosećeg stupa. Debeo je, velik, stabilan i postojan. Zagledam se izbliza; vidi se mnoštvo dubokih, tankih ureza, brazgotina, linija, pukotina… No, stoji i još je koristan.
Čujem u mislima: „To si ti, okrhnuta, ali stojiš.“
„Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al’ još se ne dam i još me ima.“
*Život je more, Đorđe Balašević
