Iskreno govoreći, presudnu ulogu u tome da zavolim košarku imao je moj pokojni otac. Budući da je više od 30 godina bio košarkaški trener, potpuno je prirodno bilo da braća i ja pratimo njegove treninge i utakmice, odlazimo na ljetne i zimske košarkaške kampove, družimo se s njegovim igračima, drugim trenerima i sucima. U našoj se kući sve nekako vrtjelo oko košarke – čak je i mama bila bivša košarkašica.
U takvom okruženju nisam imao puno izbora nego i sam, zajedno s mlađim bratom, krenuti trenirati košarku otprilike u dobi kada sam pošao u osnovnu školu. Igrao sam s manjim prekidima gotovo do četrdesete godine, kada sam odlučio ostati u košarci kao trener, a jedno kraće vrijeme bio sam čak i košarkaški sudac.
Sjećam se kako je moj brat zidove svoje sobe prekrio posterima košarkaških legendi — od naših Dražena Petrovića, Tonija Kukoča i Dina Rađe do Jordana, Pippena, Magica Johnsona, Birda, Barkleya, Kempa i mnogih drugih tadašnjih NBA zvijezda koje smo mogli vidjeti tek u rijetkim TV prijenosima i sažecima. U tinejdžerskim godinama bili smo potpuno zaluđeni košarkom. Preko ljeta smo svakodnevno biciklima išli na drugi kraj grada jer su se ondje skupljale najbolje „basket” ekipe. Znali smo probdjeti čitave noći uz prijenose hrvatske reprezentacije ili rijetke NBA utakmice. Čak smo pokušavali imati i frizure poput NBA igrača – najčešće smiješne, ali tada nam je to bilo važno.
Nakon što je otac preminuo, braća i ja preuzeli smo vođenje kluba. Godinama sam gotovo svakodnevno provodio vrijeme na treninzima i utakmicama, vodeći generacije klinaca koji su prošli kroz naš klub. Proputovao sam dobar dio Hrvatske igrajući utakmice i stekao mnoge prijatelje za cijeli život.
Kad bi me netko pitao koji dio košarke najviše volim, teško bih birao između Draženove trice, Rađinog zakucavanja ili Kukočeve genijalne asistencije. Sve to zajedno činilo je čaroliju zbog koje sam ostao vezan uz ovaj sport – i čini se da me ta čarolija nikada neće pustiti.
Danas, kada je i moj stariji sin krenuo trenirati košarku, vidim da u tome ipak ima nešto i u genima.
Svim roditeljima koji razmišljaju u koji sport usmjeriti svoje dijete uvijek kažem isto: pokušajte s košarkom. Možda će upravo ona postati sport koji će vašem djetetu obilježiti život, otvoriti mu vrata svijeta, pomoći mu steći prijatelje, razviti radne navike i naučiti ga prihvaćati pobjede i poraze – sportski.
