Nekad su stvari imale imena. Lopov je bio lopov, laž je bila laž, a poskupljenje je bilo poskupljenje. Danas je važnije kako nešto zvuči nego što zapravo jest. Živimo u vremenu u kojem se stvarnost više ne popravlja, samo joj se promijeni etiketa. Kao da će nova riječ izbrisati stari problem. Ne liječi se uzrok, nego se uljepšava dijagnoza. I tako nastaje novi jezik. Jezik u kojem je sve prihvatljivo, samo da ne zvuči neugodno.
Kako biste preveli ovu opće prihvaćenu korporativnu besmislicu: U dinamičnom radnom okruženju postoje određeni izazovi i prisutno je kreativno poslovanje gdje se u izravnoj komunikaciji s internim dionikom poslovnih procesa komuniciraju privremene korekcije i optimizacija?
Za snalaženje u tom svijetu možda bi doista trebalo izdati rječnik.
Korporativne bajke za odrasle
Poskupljenje više nije poskupljenje. To je usklađivanje cijena s tržišnim uvjetima. Otkaz nije otkaz već optimizacija radne snage na kojoj neka agencija uzme milijune eura. Smanjenje plaće je privremena korekcija primanja. Problem je izazov.
Kašnjenje je pomicanje rokova. Laž je drugačija interpretacija činjenica. Prevara je kreativno poslovanje. Neznanje – prostor za razvoj. Lijenost, zamislite – balans između poslovnog i privatnog života. Bezobrazluk je izravna komunikacija. Bahatost je samopouzdanje. Škrtost je financijska odgovornost. Kaos dinamično radno okruženje. Gužva je pojačan promet.
Kriza? Ne, ne… To je novo normalno, izazov kojem se svatko raduje. Pravilo je jasno – ako dovoljno dugo mijenjaš nazive, možda se jednog dana ljudi zaborave pitati što se zapravo dogodilo.
Radnik? Ne, nismo zaboravili. Bezveze je da se radnik ili zaposlenik naziva tim imenom kad ima „boljih“ naziva: ljudski resurs, nositelj operativne izvrsnosti, partner u stvaranju vrijednosti, interni dionik poslovnih procesa, kapital ljudskog potencijala i izvršitelj strateških inicijativa. Može li luđe?
Trgovačke opsjene operativnih i društvenih dionika
Ova rečenica iznad prevedeno znači: radni ljudi i građani koji kad odu u trgovinu shvate da nisu osiromašili, samo još nisu naučili novi jezik.
Kruh nije skuplji. Cijena je usklađena. Čokolada nije manja. Dobila je praktičniji format. Pakiranje nije prepolovljeno. Redizajnirano je. Sadržaja je manje, ali marketinga više. Na poslu te zatrpavaju obvezama – oni ulažu u tvoj profesionalni razvoj. Kad ti tri godine ne povećaju plaću, ne zaostaješ i nisi podcijenjen – ti pokazuješ otpornost.
Kad ti kažu da „moramo svi malo stisnuti remen“, zanimljivo je kako remen uvijek završava oko struka onih koji ga jedva mogu zakopčati, dok oni na vrhu raspravljaju koji će model službenog automobila naručiti odmah i sad. Pa ne može se voziti u nekoj šklopociji, zar ne? Njegovom veličanstvu to ne dolikuje…
A ona korporativna rečenica s početka priče, prevedena na običan ljudski jezik, glasila bi otprilike ovako:
“Firma je u kaosu. Problemi su ozbiljni. Netko vara, netko krade, a jedan bahati menadžer upravo objašnjava radniku da mu slijede smanjenje plaće i otkaz. Samo što se to više ne smije tako reći.”
Nekad su tvrtke zapošljavale pravnike da paze na zakonitost poslovanja. Danas će, izgleda, trebati zapošljavati stručnjake za korporativni rječnik kako bi objasnili da otkaz nije otkaz, nego prilika za profesionalnu mobilnost izvan organizacije.
Ne brinite.
Dok god postoji dovoljno stručnjaka za uljepšavanje stvarnosti, nikad nećemo ostati bez lijepih riječi. Bez novca možda hoćemo i bez radnih mjesta također. Ali bez eufemizama… Nikada.
