Donald Trump mi je zanimljiv. Ne zato što u politici tražim ideale jer ih nemam nego zato što je rijedak primjer političara koji je u kampanjama govorio ono što je poslije i radio. U vremenu u kojem je politika svedena na fraze, prilagodbu i stalno izmicanje značenja takva dosljednost djeluje gotovo subverzivno.
Trump nije skrivao svoje namjere. Govorio je jasno, a ponekad i grubo, često bez diplomatskog ukrasa ali bez zadrške prema nekima. I upravo ta jasnoća, a ne nužno sadržaj njegovih politika bila je razlog zbog kojeg je izazvao toliku razinu otpora. Nije bio problem zato što je lagao nego zato što nije. Nije ostavljao prostor za naknadna tumačenja, relativizacije i korekcije narativa.
Poruka „America First“ nije bila metafora. Bila je politička obveza. Amerika mu je bila i ostala prva ispred globalnih koncepata, ispred tuđih prioriteta, ispred apstraktnih moralnih parola. To se može osporavati, kritizirati ili smatrati pogrešnim, ali mu se ne može osporiti vjerodostojnost. Radio je ono što je najavio da će raditi.
Upravo je to danas gotovo zabranjena kategorija. Ideja da političar bez kompleksa stavi interese vlastite države i vlastitih građana na prvo mjesto sve se češće proglašava prijetnjom, a ne polazištem. Suverenost se tolerira dok je deklarativna, ali postaje problem čim se počne provoditi.
To nije isključivo američka priča. To je i hrvatska tema.
U hrvatskom javnom prostoru postoji duboko ukorijenjen refleks opravdavanja. Prije svake odluke gleda se prema van i traži se od nekog potvrda, mjeri se prihvatljivost. Kao da je reći da nam Hrvatska treba biti prva nešto što zahtijeva dodatno objašnjenje gotovo ispriku. A upravo je to temelj svake ozbiljne države tj. trebao bi biti.
Trump mi je bio i ostao zanimljiv jer je odbio tu logiku. Nije tražio dopuštenje da provodi politiku za koju je dobio mandat. Time nije razotkrio samo američki politički sustav nego i širi problem zapadnih demokracija: koliko su stvarno spremne tolerirati neposlušnost, jasnoću i dosljednost.
Reakcija sustava bila je poučna. Ne rasprava nego delegitimizacija. Ne argumenti nego pritisak. Ne politička borba nego pokušaj osporavanja prava da se uopće sudjeluje u njoj. To nije znak snage demokracije nego njezine krhkosti.
U Hrvatskoj se isti mehanizam provodi tiše, s manje spektakla ali s istom svrhom. Ne uništava se frontalno nego se iscrpljuje. Ne zabranjuje se govor nego se sužava prostor u kojem je taj govor legitiman. Govori se o pluralizmu ali se u praksi tolerira samo onaj koji ne dovodi u pitanje uspostavljeni konsenzus.
O tome godinama pišem i javno govorim. O lažnim konsenzusima i o medijskom prostoru koji sve češće ne informira nego disciplinira, o politici koja se skriva iza fraza dok se ključne odluke donose bez stvarne javne rasprave. Trumpova pojava bila je ekstreman ali jasan test i pokazatelj tih granica.
Zato mi je Trump zanimljiv. Ne kao uzor nego kao kontrast. Kao podsjetnik da vjerodostojnost još uvijek postoji kao politička kategorija i da pravo naroda da mu vlastita država bude prva nije eksces nego čvrsti temelj.
U tom kontekstu prva godina njegova drugog mandata nosi poruku koja nadilazi Ameriku. Poruku da se za vlastitu zemlju i vlastite interese treba boriti ozbiljno, odgovorno i bez odustajanja, koristeći sva legitimna politička i demokratska sredstva. Ne protiv drugih, nego za svoje.
To je poruka koju bi svaka država, pa tako i Hrvatska trebala čuti bez političke nervoze i bez kompleksa veličine. Jer ako sami ne stavimo sebe na prvo mjesto netko drugi će to učiniti umjesto nas. I to ne u našu korist i to vrlo brzo.
