Rasprave o hibridnom djelovanju u Hrvatskoj posljednjih se godina povremeno vraćaju u javni prostor osobito u kontekstu rata u Europi, migrantske krize i rastuće nesigurnosti u digitalnom prostoru. U takvoj atmosferi lako se stvara dojam da se ispod površine odvija ozbiljan sigurnosni sukob. No službeni podaci ne podupiru takve tvrdnje u punom opsegu.
Prema sigurnosnim procjenama koje primjenjuju NATO i Europska unija hibridno djelovanje podrazumijeva skup različitih pritisaka koji se ne provode klasičnim vojnim sredstvima. U praksi to znači informacijske manipulacije, kibernetičke napade, političke i gospodarske utjecaje te poticanje društvenih napetosti. Cilj takvog djelovanja nije osvajanje teritorija, nego dugoročno slabljenje države iznutra.
U svojim godišnjim izvješćima SOA već dulje vrijeme upozorava na prisutnost stranih obavještajnih interesa, pokušaje utjecaja na javno mnijenje i rast kibernetičkih prijetnji. Ipak, u tim se dokumentima izričito navodi da Hrvatska zasad nije izložena koordiniranim i sinkroniziranim operacijama koje bi imale obilježja otvorenog hibridnog rata. Sigurnosni izazovi postoje ali ne prelaze razinu sustavne destabilizacije države.
Najvidljiviji oblik suvremenog pritiska odvija se u digitalnom i medijskom prostoru. Društvene mreže i internetske platforme postale su glavno polje širenja dezinformacija i manipulacija, a teme poput rata, migracija, sigurnosti i nacionalnog identiteta posebno su podložne zlouporabama. Slični obrasci zabilježeni su u brojnim europskim državama nakon početka ruske agresije na Ukrajina, kada je informacijsko nadmetanje postalo sastavni dio sukoba.
Hrvatske institucije i mediji posljednjih su godina više puta bili izloženi pokušajima kibernetičkih napada, od upada u informacijske sustave do rušenja mrežnih stranica. Takvi incidenti ne znače da je riječ o ratu, ali potvrđuju da je digitalna sigurnost trajno ranjivo područje i dio šire europske sigurnosne slike.
Dodatni čimbenik predstavlja geopolitički položaj Hrvatske kao članice NATO saveza i države na vanjskoj granici Europske unije, smještene u prostoru jugoistočne Europe koji i dalje nosi određene sigurnosne napetosti. Takav položaj povećava interes različitih međunarodnih aktera, ali sam po sebi ne znači da se protiv Hrvatske vodi planski hibridni napad.
Iz sigurnosnih izvješća i međunarodnih procjena proizlazi zaključak da Hrvatska danas nije u stanju hibridnog rata, ali se nalazi u prostoru u kojem se hibridne metode redovito koriste. Najosjetljivije točke pritom nisu vojne nego društvene. Povjerenje građana u institucije, stabilnost javnog prostora i otpornost na dezinformacije ostaju ključni čimbenici sigurnosti.Postoje i sumnje na razne profile i stranice na društvenim mrežama kojima je samo cilj razdor, podjela i širenje negative prema svemu u RH.
Upravo zato upozorenja sigurnosnih službi više su usmjerena na jačanje društvene otpornosti nego na izvanredne mjere. Hibridni rat, kada uistinu započne, ne počinje sukobom na granici. Počinje mnogo ranije, ondje gdje se troši povjerenje i gdje se istina zamjenjuje sumnjom.
Tko je mjerodavan u RH stavljati se iznad RH i zakona RH!? Udruge ili pojedinci sigurno nisu i zato je važno pružiti i formalnu i neformalnu podršku radu svih institucija Republike Hrvatske i vjerovati u njih, a ne sudjelovati u svakodnevnim napadima na njih.
