Hrvatska se danas nalazi u vanjskopolitičkom trenutku koji zahtijeva ozbiljno i hladno promišljanje oslobođeno trenutnih političkih moda i diplomatskih floskula. U javnom prostoru sve se češće govori o jačanju europske strateške autonomije i o posebnim odnosima s Francuskom i o navodnom sazrijevanju Europe da samostalno brine o vlastitoj sigurnosti. U tom kontekstu odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama nerijetko se podrazumijeva kao nešto trajno i neupitno, gotovo kao automatizam. Upravo u tome leži problem.
Američko-hrvatski odnos nikada nije bio rezultat automatizma nego interesa, povjerenja i dugoročnog ulaganja. Sjedinjene Američke Države nisu Hrvatskoj pomagale iz sentimentalnih razloga nego zato što su u Hrvatskoj prepoznale stabilnu točku jugoistoka Europe i buduću članicu zapadnog sigurnosnog sustava. Ta se procjena pokazala točnom. Hrvatska je u NATO ušla spremna, interoperabilna i politički pouzdana, ponajprije zahvaljujući američkoj vojnoj, sigurnosnoj i obrazovnoj pomoći.
Riječ je o pomoći koja se nije iscrpljivala u simbolici nego u konkretnim sposobnostima. Donirana oklopna vozila, helikopteri, zapovjedni sustavi, obuka časnika i dočasnika, sudjelovanje u međunarodnim misijama rame uz rame s američkom vojskom, sve je to stvorilo hrvatske Oružane snage kakve danas postoje. To nisu bile komercijalne transakcije nego strateška ulaganja u savezničku sposobnost. Velik dio te opreme Hrvatska nikada ne bi mogla nabaviti na tržištu pod istim uvjetima, niti bi sama mogla razviti potrebne doktrine i znanja bez američke potpore.
Nasuprot tome odnos s Francuskomkoliko god bio profesionalan i korektan, ima drukčiju logiku. Francuska djeluje kao država s vlastitim interesima, snažnom vojnom industrijom i jasnom ambicijom da europsku sigurnost veže uz Pariz. U tom okviru Hrvatska se pojavljuje prvenstveno kao kupac, a ne kao saveznik u punom smislu riječi. Kupnja Rafalea jest veliki tehnološki iskorak za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ali ona ne stvara političku obvezu Francuske prema Hrvatskoj u kriznim situacijama, niti mijenja ravnotežu snaga unutar NATO-a.
Simbolika je pritom znakovita. Dok su Sjedinjene Američke Države desetljećima ulagale u hrvatske obrambene sposobnosti bez velikih javnih kampanja i političkih uvjetovanja, francuska suradnja često se predstavlja kao civilizacijski iskorak i dokaz europske zrelosti. Takav diskurs više govori o europskim kompleksima nego o hrvatskim interesima. Još je problematičnije kada se pritom zanemaruje činjenica da Francuska paralelno održava izrazito bliske odnose sa Srbijom, uključujući vojne, industrijske i političke veze, bez ikakve osjetljivosti prema regionalnoj ravnoteži.
U tom kontekstu pitanje nije treba li Hrvatska surađivati s Francuskom. Naravno da treba. Pitanje je zašto se pritom relativizira ili prešućuje američka uloga i zašto se u javnom prostoru stvara dojam da se Hrvatska mora „emancipirati“ od SAD-a kako bi bila istinski europska. Takav narativ zanemaruje realnost da bez američke vojne prisutnosti Europa danas ne bi bila u stanju odgovoriti ni na rat u Ukrajini ni na sigurnosne izazove na Bliskom istoku, a ni na globalnu nestabilnost koja se sve otvorenije nazire.
Američka politika bez obzira na promjene administracija ostaje ključni stup zapadne sigurnosti. Hrvatska je u tom sustavu mala država ali ne bezvrijedna. Upravo zato mora voditi računa o tome kako šalje političke poruke i kome pokazuje lojalnost u praksi, a ne samo u deklaracijama. Savezništva nisu sentimentalna, ali pamte. Države koje zaboravljaju tko im je pomogao u izgradnji temeljnih sposobnosti često se iznenade kada u kriznom trenutku shvate da politička retorika ne zamjenjuje strateško povjerenje.
Ako Hrvatska želi dugoročno očuvati vlastitu sigurnost, stabilnost i međunarodni položaj mora realno vrednovati odnose koje ima. Sjedinjene Američke Države Hrvatskoj su dale više nego ijedna druga zapadna sila i to ne riječima nego djelima. To ne znači odbacivanje Europe, ali znači odbacivanje iluzije da se prirodna savezništva mogu zamijeniti političkom estetikom. U svijetu koji ulazi u novo razdoblje nestabilnosti Hrvatska si ne može priuštiti luksuz strateške kratkovidnosti.
U tom smislu ključno pitanje nije treba li Hrvatska birati između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije nego razumije li Europska unija samu sebe i vlastite granice. Europski projekt danas se sve češće predstavlja kao normativna sila, bogata deklaracijama, rezolucijama i moralnim pozicioniranjem ali siromašna stvarnim sigurnosnim kapacitetima. Kada se govori o „strateškoj autonomiji Europe“, rijetko se otvoreno priznaje da bez američke vojne infrastrukture, obavještajnih kapaciteta i logistike Europa trenutačno ne može samostalno jamčiti vlastitu sigurnost. To nije ideološka ocjena nego činjenično stanje.
Europska unija posljednjih godina pokazuje sklonost zamjenjivanju realne politike simbolikom. Umjesto jasnog definiranja vanjskopolitičkih interesa sve češće se poseže za apstraktnim vrijednosnim formulama koje se selektivno primjenjuju. Ta se selektivnost vidi i u odnosu prema ratu u Ukrajini i prema Bliskom istoku, i prema migracijama, ali i u načinu na koji se tretiraju male države članice koje nemaju luksuz geopolitičke širine. Hrvatska u takvom sustavu ne smije biti pasivni konzument tuđih odluka nego mora hladno procjenjivati gdje su njezini stvarni sigurnosni oslonci.
Francuska vizija Europe u kojoj Pariz nastoji preuzeti vodeću ulogu u obrambenoj i vanjskopolitičkoj arhitekturi ne mora nužno biti protivna hrvatskim interesima ali ne smije se uzimati zdravo za gotovo. Posebno u situaciji u kojoj ista ta Francuska paralelno gradi strateške odnose s državama koje otvoreno destabiliziraju jugoistok Europe poput Srbije. Savezništvo se ne mjeri riječima o europskoj solidarnosti nego ponašanjem u ključnim regionalnim pitanjima.
Zato je politički odgovorno postaviti pitanje: gradi li se hrvatska vanjska politika na stvarnim sigurnosnim jamstvima ili na želji da se uklopi u trenutačni dominantni narativ Bruxellesa. Europska unija nije homogeni politički subjekt niti djeluje uvijek u interesu svih svojih članica. U takvom okruženju oslanjanje se isključivo na europski okvir bez snažne transatlantske veze i predstavlja strateški rizik, a ne emancipaciju.
Hrvatska nema luksuz velikih država koje mogu eksperimentirati s geopolitičkim smjerovima. Njezina sigurnost, teritorijalna stabilnost i položaj u regiji ovise o jasnoći savezništava i vjerodostojnosti partnerstava. Sjedinjene Američke Države tu su dosad pokazale kontinuitet, pouzdanost i konkretnost kakvu Europa još uvijek nije u stanju zamijeniti. To nije pitanje ideologije nego iskustva.
Zato je krajnje vrijeme da se u hrvatskom političkom prostoru prestane govoriti o „udaljavanju“ od SAD-a kao znaku zrelosti i „približavanju“ određenim europskim silama kao dokazu napretka. Prava zrelost male države ogleda se u sposobnosti da razlikuje retoriku od realne moći i da vlastite interese ne podređuje tuđim ambicijama. Hrvatska je previše platila vlastitu sigurnost da bi je danas temeljila na iluzijama.
