Dok Hrvatska godinama govori o „društvu znanja”, najbolji mladi znanstvenici i dalje rade u sustavu koji ih često gura prema inozemstvu. Upravo zato prijem koji je kod predsjednika Zoran Milanović održan za mlade dobitnike godišnjih nagrada Društva sveučilišnih nastavnika otvara puno šire pitanje od samog protokola i priznanja.
Deset mladih znanstvenika i umjetnika nagrađeno je za vrhunska istraživanja i projekte iz medicine, ekonomije, kemije, arhitekture, strojarstva, logopedije i umjetnosti. Riječ je o ljudima mlađima od 35 godina koji već sada rade projekte relevantne i izvan hrvatskih granica.
Među nagrađenim radovima nalaze se istraživanja o zaštiti krvno-moždane barijere, obnovi Zagrebačke katedrale nakon potresa, govornim poremećajima djece, novim kemijskim rješenjima i modernim modelima upravljanja rizicima u ekonomiji.
Nagrade su dobili znanstvenici i umjetnici s Ekonomskog fakulteta, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Građevinskog fakulteta, Instituta za medicinska istraživanja, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i drugih institucija.
Milanović je tijekom prijema poručio kako je važno poticati rad mladih znanstvenika i umjetnika te im omogućiti razvoj u Hrvatskoj.
No stvarnost hrvatskog znanstvenog sustava već godinama pokazuje ozbiljan problem. Hrvatska proizvodi kvalitetne mlade stručnjake, ali ih teško zadržava. Plaće u znanosti i istraživanju često su neusporedive s onima u zapadnoj Europi, laboratoriji i projekti ovise o europskim fondovima, a velik broj mladih doktora znanosti nakon školovanja odlazi u inozemstvo.
Posebno je zanimljivo da brojni nagrađeni rade upravo na temama koje bi Hrvatskoj dugoročno trebale biti strateški važne od medicine i novih tehnologija do obnove kulturne baštine i održivog razvoja. Upravo zato pitanje nije ima li Hrvatska talentirane ljude, nego ima li država ozbiljan plan kako ih zadržati prije nego što njihove ideje i znanje završe u tuđim sustavima i gospodarstvima.
