U posljednjih nekoliko godina Hrvatska je znatno intenzivirala ulaganja u obranu, modernizaciju Oružanih snaga i jačanje sigurnosnih kapaciteta države. Iako se takvi potezi u javnosti često pojednostavljuju kao dio NATO obveza ili tehničko usklađivanje s partnerima, širi kontekst pokazuje da je riječ o promišljenoj sigurnosnoj politici u regiji koja i dalje nosi teret neriješenih političkih i povijesnih odnosa.
Hrvatska se nalazi u prostoru jugoistočne Europe koji je u posljednja tri desetljeća više puta pokazao koliko se brzo stabilnost može pretvoriti u krizu. Iako oružani sukobi trenutačno nisu na dnevnom redu, sigurnosne poruke koje dolaze iz susjedstva, osobito iz Srbije, ne mogu se zanemariti. Beograd posljednjih godina ubrzano jača svoje vojne kapacitete, ulaže u moderno naoružanje i često kroz političke i medijske kanale šalje poruke koje nadilaze uobičajeni diplomatski rječnik.
U tom kontekstu, povremene verbalne provokacije, povijesni revizionizam i oštra retorika prema Hrvatskoj, uključujući izjave visokih dužnosnika u kojima se hrvatsko društvo kolektivno stigmatizira, stvaraju ozračje nepovjerenja. Takve „otrovne strelice“, bilo da dolaze kroz izravne političke poruke ili medijske kampanje, ne znače nužno neposrednu prijetnju, ali jasno pokazuju da odnosi nisu lišeni napetosti.
Odgovor Hrvatske na takvo okruženje nije agresija, nego jačanje vlastite otpornosti. Ulaganja u moderne borbene sustave, zrakoplovstvo, protuzračnu obranu i logistiku imaju prije svega odvraćajući karakter. Država koja je vojno sposobna i organizirana smanjuje rizik pritisaka, ucjena i destabilizacije, bez obzira na to dolaze li oni kroz političke izjave, sigurnosne incidente ili šire geopolitičke poremećaje.
Važan element u ovom kontekstu jest i iskustvo Domovinskog rata. Hrvatska je tada skupo platila cijenu nespremnosti i međunarodnog oklijevanja. Upravo zato današnja obrambena politika ne počiva na pretpostavci da se „ništa ne može dogoditi“, nego na procjeni da je mir najstabilniji onda kada postoji jasna sposobnost njegove obrane.
Članstvo u NATO savezu Hrvatskoj pruža snažan sigurnosni okvir, ali ne ukida nacionalnu odgovornost. Savezništvo pretpostavlja da svaka država članica raspolaže vjerodostojnim vlastitim kapacitetima i da može reagirati u ranoj fazi svake krize. U tom smislu, hrvatsko jačanje obrane nije usmjereno protiv Srbije ili bilo koje druge države, nego je dio šire strategije očuvanja suvereniteta i stabilnosti.
U vremenu kada se u Europi ponovno vode ratovi, a politički diskurs u regiji često prelazi granicu diplomatske umjerenosti, Hrvatska bira put razboritosti. Naoružavanje nije poruka sukoba, nego poruka da je država svjesna svog okruženja, svoje povijesti i svoje odgovornosti prema građanima.
Upravo zato jačanje Hrvatske vojske treba promatrati ne kao prijetnju, nego kao ulaganje u mir, sigurnost i dugoročnu stabilnost države.
