Hrvatska danas uvozi gotovo 60 posto električne energije koju troši, dok se dio domaće proizvodnje iz obnovljivih izvora jednostavno gubi jer elektroenergetski sustav nema gdje spremiti višak energije. U trenucima kada je proizvodnja visoka, a potrošnja niska, sustav nema rješenje za pohranu energije.
Takav problem već se pokazao u praksi. Prije tri godine zbog zagušenja u prijenosnoj mreži izgubljena je količina zelene energije koja je mogla opskrbiti više od 20 tisuća kućanstava tijekom cijele godine.
Istodobno, Hrvatska ostaje snažno ovisna o uvozu energenata. Uvoz fosilnih goriva jedan je od glavnih uzroka nacionalnog trgovinskog deficita, dok domaći potencijal obnovljivih izvora energije često ostaje nedovoljno iskorišten.
Baterije kao ključ stabilnosti sustava
Jedno od rješenja koje se sve češće ističe u energetskom sektoru su baterijski sustavi za pohranu energije. Riječ je o tehnologiji koja omogućuje spremanje električne energije kada je proizvodnja visoka, a njezino vraćanje u mrežu u trenucima povećane potrošnje.
Takvi sustavi mogu stabilizirati elektroenergetsku mrežu, spriječiti preopterećenja te omogućiti učinkovitiju integraciju obnovljivih izvora energije poput sunčanih i vjetroelektrana.
Prema Nacionalnom energetskom i klimatskom planu, Hrvatska bi do 2030. trebala imati oko 250 megavata baterijskih kapaciteta. Međutim, procjene pokazuju da će tijekom ove godine biti ostvareno tek oko 60 posto tog cilja.
Investitori čekaju regulatorna rješenja
Unatoč velikom interesu investitora, razvoj projekata baterijskih sustava u Hrvatskoj i dalje koče administrativne i regulatorne prepreke. Investitori, primjerice, na definiranje cijene priključenja na elektroenergetsku mrežu čekaju još od rujna 2022. godine.
Dodatni problem predstavljaju nedorečen zakonski okvir, nejasno definirani troškovi mrežarine te ograničeni poslovni modeli rada baterijskih sustava.
Energetska tranzicija bez infrastrukture
Stručnjaci upozoravaju da baterijski sustavi nisu jedino rješenje. Hrvatska mora ulagati i u modernizaciju elektroenergetske infrastrukture, posebno u izgradnju novih dalekovoda koji bi omogućili stabilniji prijenos električne energije kroz sustav.
Bez razvoja sustava za pohranu energije i snažnije prijenosne mreže teško je očekivati stabilan razvoj obnovljivih izvora energije.
U protivnom Hrvatska ostaje u paradoksalnoj situaciji: proizvodit će sve više zelene energije, ali će istodobno i dalje ostati snažno ovisna o uvozu električne energije iz inozemstva.
