Brojni gradovi diljem svijeta odlučili su otkazati ili znatno izmijeniti svoje tradicionalne novogodišnje proslave. Razlozi variraju od sigurnosnih prijetnji i rizika od prevelikih gužvi do iskazivanja poštovanja prema žrtvama nedavnih tragedija.
Iako je doček Nove godine sinonim za velika slavlja i vatromete, vlasti su svjesne i povećanog rizika od kriminala. FBI je nedavno u Los Angelesu spriječio planirani bombaški napad, dok su turske vlasti uhitile 115 osoba osumnjičenih za planiranje terorističkih napada povezanih s Islamskom državom tijekom blagdana. Bali, Beograd, Jakarta, Pariz, Sidnej, Tokio, Monako…
Tako sada, civilizirano i odgovorno, gase dočeke Nove godine. Ne svugdje i odjednom, ne grubo, nego selektivno. Malo ovdje, malo ondje. U ime terorizma. U ime sigurnosti. U ime onog nevidljivog „moglo bi se dogoditi“.
Elita zna kako s masom. Masa se ne smije šokirati, masa se mora kuhati. Kao žaba. Ako baciš žabu u vrelu vodu, iskočit će. Ako je staviš u mlaku i polako pojačavaš vatru ostaje. I skuha se. Poslušno.
Prvo su rekli da je svijet opasno mjesto. Onda su ga takvim i učinili. Terorizam se pojavio kao savršeni alat, dovoljno strašan da opravda sve, dovoljno apstraktan da nema krivca, i dovoljno elastičan da traje koliko treba.
A elita? Elita ne stoji na trgovima. Elita ne broji unatrag s nepoznatim ljudima. Elita ne slavi Novu godinu među masom. Elita ima zatvorene zabave, privatne prostore, osiguranje i plan B. Za elitu nema otkazivanja, samo diskrecija.
Masi se, međutim, objasni da je okupljanje rizično. Da je veselje opasno.
Na Balkanu i šire rat je u sjećanju, strah u genetici i autoritet u refleksu. Dovoljno je reći:: „Šuti, moglo bi biti i gore“. I bit će tišina.
Tako se ukida doček, ali ne samo doček. Ukida se ideja da trgovi pripadaju ljudima. Da je masa nešto drugo osim problema. Da je zajedništvo normalno stanje, a ne sigurnosni incident.
Sve se to radi s blagim glasom i zabrinutim izrazom lica. Nitko ne viče. Nitko ne prijeti. Samo se „preporučuje“, „otkazuje“ i „privremeno mijenja“.
I dok masa sjedi doma, gleda tuđe slavlje na ekranu, vrti stare filmove što na TV-u, a što u glavi te se uvjerava se da je to „ionako glupo“, vatromet se gasi ne na nebu, nego u glavi. Jer kad se jednom navikneš da je normalno da ti netko ukida okupljanje sutra ti može ukinuti bilo što.
