Vojislav Šešelj već više od tri desetljeća ostaje jedna od najupečatljivijih figura srpskog nacionalističkog spektra. Iako je međunarodno osuđen za poticanje progona i nehumanih djela povezanih s govorima iz 1990-ih, posljednjih je godina ponovno dobio vidljiv prostor u javnom životu Srbije. Ta vidljivost ne proizlazi iz izborne snage njegove stranke – Srpska radikalna stranka danas je politički marginalna – nego iz medijske i društvene dinamike koja ga je ponovno gurnula u prvi plan.
Najnovije analize ukazuju na tzv. „re-šešeljizaciju“ srpskog medijskog prostora, pojam kojim je tjednik Vreme 2025. opisao Šešeljev povratak u televizijske studije, osobito na komercijalnim televizijama Pink i Happy, koje se u više nezavisnih analiza navode kao mediji bliski vlasti. U tim se programima Šešelj pojavljuje kao komentator aktualnih događaja, često upotrebljavajući retoriku koja uključuje uvredljive, šovinističke i povijesno revizionističke poruke usmjerene prema Hrvatskoj i Hrvatima. Takvi nastupi nisu izolirani incidenti, nego dio šireg obrasca u kojemu se ekstremni narativi ponovno pojavljuju u mainstream medijskim formatima.
Vidljivost nije jedini element koji upućuje na njegovu poziciju u sustavu. Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) iz 2024. pokazalo je da su televizije Pink i Happy otpisale višemilijunske dugove Srpskoj radikalnoj stranci iz ranijih izbornih kampanja, što sugerira postojanje povlaštenog odnosa između radikala i dijela medijske scene. Takvi financijski aranžmani, iako formalno zakoniti, otvaraju ozbiljna pitanja o političkom pogodovanju i medijsko-političkim vezama.
U političkom smislu, Šešelj danas ne oblikuje državnu politiku, ali njegova retorika i ideološki obrasci imaju prepoznatljivo mjesto unutar šire desne paradigme u Srbiji. Analize domaćih i međunarodnih organizacija posljednjih godina bilježe trend približavanja dijela vladajuće politike – barem na razini jezika i medijske taktike – obrascima radikalne politike iz 1990-ih. U tom kontekstu Šešelj postaje koristan komunikacijski instrument, figura koja javno izgovara ono što službeni državni dužnosnici ne mogu ili ne žele, ali što dio javnosti doživljava kao kompatibilno s trenutnom političkom atmosferom.
Njegova retorika prema Hrvatskoj ostala je nepromijenjena: Šešelj kontinuirano ponavlja narative neprijateljstva, negiranja hrvatske državnosti i vrijeđanja hrvatskoga naroda. Iako te izjave nemaju formalnu političku težinu, njihova medijska amplifikacija stvara ozračje u kojemu se ekstremizam normalizira, a poruke potaknute mržnjom postaju dostupne širokoj publici.
Zbog navedenih elemenata Šešelj danas ne predstavlja primarno političku snagu, nego instrument političke komunikacije u Srbiji – glasnik radikalnog diskursa kojemu se redovito daje prostor kada je potrebno pojačati napetosti, skrenuti pozornost s afera ili mobilizirati nacionalistički dio biračkoga tijela. U tom smislu njegova uloga nadilazi status marginalnog političara i prelazi u širi obrazac srpskog medijsko-političkog sustava, koji mu omogućuje vidljivost i utjecaj nesrazmjeran formalnoj snazi njegove stranke.
