Ime isusovca Petra Perice mnogi poznaju, a da toga nisu ni svjesni. Autor je dviju najpoznatijih hrvatskih marijanskih i liturgijskih pjesama: „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“ i „Do nebesa nek’ se ori“, koje se već više od stoljeća pjevaju u hrvatskim crkvama. Njegov život završio je tragično u listopadu 1944. godine, kada su ga jugoslavenski partizani, nakon ulaska u Dubrovnik, uhitili i bez sudskog postupka pogubili na otočiću Daksi pokraj Dubrovnika.
Petar Perica rođen je 27. lipnja 1881. u Kotišini kraj Makarske. Nakon školovanja u Travniku, 1901. godine stupio je u Družbu Isusovu te je tijekom svećeničke službe djelovao u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Posebno se posvetio radu s mladima, pučkim misijama i duhovnim obnovama, a ostao je zapamćen i kao autor pjesama koje su postale sastavni dio hrvatske katoličke baštine.
Uhićen nakon ulaska partizana u Dubrovnik
Nakon što su partizani u listopadu 1944. zauzeli Dubrovnik, uslijedila su brojna uhićenja osoba koje su nove vlasti smatrale političkim protivnicima ili suradnicima tadašnjeg režima. Među uhićenima našao se i otac Petar Perica.
U noći s 24. na 25. listopada 1944. na otočiću Daksi bez suđenja je strijeljano 53 Dubrovčana, među kojima je bilo sedam katoličkih svećenika. Među njima bio je i Petar Perica. Zločin na Daksi, je jedan u nizu komunističkih zločina.
Posmrtni ostaci pronađeni nakon 66 godina
Desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata mjesto pogubljenja bilo je bez obilježenog groba. Tek nakon ekshumacija i DNK analize identificirani su posmrtni ostaci dijela žrtava, među njima i Petra Perice. Nakon 66 godina, 26. lipnja 2010. dostojno je pokopan na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Ostavio pjesme koje i danas žive
Iako je njegov život završio nasilnom smrću, djelo Petra Perice ostalo je trajno prisutno u hrvatskom vjerskom i kulturnom prostoru. Pjesme „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“ i „Do nebesa nek’ se ori“ i danas se izvode na misnim slavljima, hodočašćima i crkvenim svečanostima diljem Hrvatske i među hrvatskim iseljeništvom.
Njegova sudbina ujedno podsjeća na jedno od najosjetljivijih poglavlja hrvatske povijesti, razdoblje poraća 1944. i 1945. godine, kada su brojni civili, svećenici i javne osobe pogubljeni bez suđenja. Daksa je danas mjesto sjećanja na žrtve tih pogubljenja i simbol potrebe da se i nakon desetljeća rasvijetle sve okolnosti tih događaja.
