Bivši hrvatski nogometni reprezentativac Igor Štimac prisjetio se otvorenog pisma iz srpnja 2001. godine kojim su se on i još deset istaknutih hrvatskih sportaša usprotivili odluci o izručenju hrvatskih generala Haškom sudu, poručivši kako su nakon toga uslijedili medijski napadi, podmetanja i ispitivanja.
Inicijativu za otvoreno pismo organizirao je upravo Štimac, a podržala su je neka od najvećih imena hrvatskog sporta: Aljoša Asanović, Slaven Bilić, Alen Bokšić, Goran Ivanišević, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Dino Rađa, Franjo Arapović, Stojko Vranković i Veljko Mršić.
Pismo je bilo upućeno tadašnjoj Vladi i Hrvatskom saboru, a potpisnici su izrazili protivljenje izručenju hrvatskih generala i načinu na koji su se političke odluke povezivale s optužnicama Haškog suda. Generale su nazvali svojim najvećim herojima, jasno stavljajući do znanja da pitanje Domovinskog rata za njih nije bilo samo politička tema, nego pitanje odnosa prema ljudima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske.
Više od dva desetljeća poslije Štimac tvrdi da je upravo tada započeo dugotrajan pritisak na njegov javni i profesionalni život.
„Sjećanja na teror koji je uslijedio nakon organiziranja potpisivanja ovog pisma neslaganja s odlukom Račanove vlade označit će početak lova na moju čast i pošteno življenje“, napisao je Štimac.
Dodao je kako su nakon toga uslijedili medijski napadi, podmetanja, privođenja i ispitivanja, spomenuvši pritom bivšeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Tvrdi i da dio medija do danas pokušava umanjiti njegove uspjehe ponavljanjem neistina o njegovu životu, radu i rezultatima.
„Cilj je uvijek isti: od Štimčevih uspjeha napraviti ismijavanje. Ali narod vidi i zna“, poručio je te dodao kako je ponosan na te dane.
Objava ponovno podsjeća na politički iznimno teško razdoblje u kojem je odnos prema hrvatskim generalima duboko podijelio javnost. Posebnu težinu tada je imala činjenica da su se javno oglasili sportaši koji su Hrvatskoj donosili najveće međunarodne uspjehe.
Više od 25 godina poslije ostaje pitanje koliko su pojedinci u Hrvatskoj plaćali javnu cijenu zbog stavova koji nisu odgovarali tadašnjoj političkoj i medijskoj atmosferi. Različita mišljenja mogu biti predmet rasprave, ali u demokratskom društvu nijedan građanin ne bi smio biti profesionalno ili osobno obilježen samo zato što je javno izrazio političko neslaganje.
