Kako sankcije, geopolitika i ruski utjecaj guraju Srbiju prema prekretnici.
Dok se geopolitička napetost između Zapada i Rusije produbljuje, jedna od strateški najosjetljivijih točaka u Srbiji postaje Naftna industrija Srbije (NIS). Kompanija od presudnog značaja za energetsku sigurnost države našla se na udaru američkih sankcija zbog visokog udjela ruskog vlasništva, a svaki novi pritisak na Beograd otvara ključno pitanje — može li Aleksandar Vučić uopće izvući Srbiju iz ovog energetskog škripca?
Sjednica Vlade Srbije posvećena situaciji u NIS-u, održana uz prisustvo predsjednika Aleksandra Vučića, otvorila je najakutniju temu u energetskom sektoru: posljedice američkih sankcija i rok za promjenu vlasničke strukture.
Vučić je poručio da sankcije traju više od mjesec dana, ali da tržište energenata i dalje funkcionira stabilno zahvaljujući rezervama i ranijim razgovorima sa Sjedinjenim Državama. Ključni problem, naglasio je, jest prekid opskrbe preko JANAF-a i rok do veljače koji je Washington postavio za dogovor o novom vlasništvu.
Država hitno mora pronaći rješenje kako bi izbjegla financijski udar, prekid rada rafinerije i mogućnost nacionalizacije — koju Vučić označava kao “posljednju opciju”. Pred Srbijom je svega nekoliko dana za donošenje konkretnih odluka o daljnjem putu NIS-a.
Ruska struktura i američki pritisak
NIS je pod većinskim utjecajem ruskih kompanija: JAD Gazprom Neft drži 44,85%, država Srbija 29,87%, PJSC Intelligence 11,30%, dok ostali manjinski dioničari posjeduju 13,98%. Upravo ta struktura postala je glavni razlog američkih sankcija i bankarskih blokada, koje prijete narušavanjem protoka nafte, financiranja kompanije i rada rafinerije u Pančevu.
Rafinerija u Pančevu pokriva znatan dio domaćeg tržišta derivata. Sirova nafta uglavnom stiže preko hrvatskog JANAF-ovog sustava — logistički i politički vrlo osjetljivog koridora. Ako sankcije zahvate financijski segment poslovanja NIS-a — bankarske transakcije, uvoz nafte, osiguranje tankera — kapacitet “preživljavanja” rafinerije postupno bi se smanjivao. Analitičari procjenjuju da bi postojeće zalihe mogle potrajati samo nekoliko mjeseci prije nego što bi moglo doći do smanjenja, a potom i potpunog zastoja prerade.
Što je slamka spasa?
NIS je posljednjih godina jačao investicije u povećanje domaće proizvodnje, posebno kroz projekt “enhanced oil recovery” (EOR) na najvećem srpskom naftnom polju — Velebitu. Uvođenje suvremenih metoda ekstrakcije povećalo bi oporavak sirove nafte iz istrošenih bušotina i dugoročno smanjilo ovisnost o uvozu. Ipak, stručnjaci upozoravaju da ni najbolja tehnologija ne može nadomjestiti međunarodni pritisak ako dotok uvozne nafte bude ugrožen.
Tri moguća puta do 2030. jesu: kontrolirani preokret kroz kupovinu ruskog udjela, državna intervencija ako se ne pronađe partner i, najgori scenarij, energetski šok.
Može li Vučić izdržati pritisak?
Aleksandar Vučić je više puta izjavio da “Srbija neće ostati bez goriva”, a u međunarodnim krugovima slovi kao političar koji zna “kupiti vrijeme”. No ekonomske činjenice ostaju neumoljive: dugoročno održavanje sadašnje vlasničke strukture NIS-a jednostavno nije kompatibilno s američkom sankcijskom politikom.
Vučić može pregovarati, balansirati i odgađati — ali ne može sam riješiti ključni problem. Američki cilj je jasan: istisnuti ruski energetski utjecaj iz Europe, a NIS je jedna od posljednjih velikih točaka otpora. Ako Washington odluči “zaigrati tvrdo”, pritisak će se preliti na gospodarstvo i političku stabilnost Srbije.
Ulazak u kritičnu energetsku fazu
Srbija ulazi u najkritičniju energetsku fazu u posljednjih deset godina. Stabilnost opskrbe, cijene goriva i neovisnost NIS-a o geopolitičkim turbulencijama bit će teme koje će oblikovati sve buduće odluke vlade do kraja desetljeća. Hoće li država odabrati nacionalizaciju, novi strateški dogovor ili prodaju udjela trećem partneru — još nije poznato.
Jedino je sigurno: o energetici Srbije u godinama koje dolaze sve će se više odlučivati u Washingtonu i Bruxellesu, a sve manje u Beogradu, a dolazi zima.
