Najava da Most pokreće inicijativu za ustavnu zaštitu gotovinskog plaćanja može se tumačiti kao dobar politički iskorak u smjeru očuvanja financijskih sloboda građana. Time se jasno poručuje da gotovina treba ostati zaštićena kao temeljno pravo, osobito u vremenu ubrzane digitalizacije novčanih tokova i sve češćih najava uvođenja digitalnog eura. Takav potez izravno odgovara na rastuću zabrinutost da bi društvo moglo postupno kliznuti prema modelu potpune bezgotovinske ekonomije, u kojoj su privatnost i osobna autonomija ozbiljno dovedene u pitanje.
Ipak, kako ističe Andrija Klarić, središnji problem ne leži u formalnom priznanju gotovine, nego u njezinoj stvarnoj dostupnosti. Sama ustavna norma ne jamči da će građanin moći platiti gotovinom u trgovini, koristiti bankarske usluge bez dodatnih nameta ili bez poteškoća doći do fizičkog novca. Gotovina, upozorava, može nestati neprimjetno – ne kroz izravnu zabranu, već putem infrastrukture, tržišnih trendova i administrativnih ograničenja.
U situaciji u kojoj trgovci nemaju obvezu prihvaćanja gotovine, banke postupno zatvaraju poslovnice i bankomate ili dodatno naplaćuju gotovinsko poslovanje, ustavno pravo ostaje bez stvarnog učinka. Građanin ga doduše posjeduje na papiru, ali je u svakodnevici sve snažnije usmjeren prema digitalnim načinima plaćanja. Klarićeva primjedba pritom ne dovodi u pitanje Mostovu namjeru, već naglašava da bez jasnih i provedivih zakonskih rješenja ustavna zaštita lako može ostati tek simbol.
Rasprava o ukidanju gotovine već se godinama gura na rub javnog prostora, najčešće uz etiketu „teorije zavjere“. No stvarnost pokazuje drukčiji obrazac: promjene se ne uvode otvorenom zabranom, nego nizom postupnih ograničenja, opravdanih borbom protiv kriminala, poreznih prijevara ili navodne učinkovitosti sustava. Tako je Europska središnja banka još 2016. povukla iz opticaja novčanicu od 500 eura, dok se paralelno diljem svijeta potiče prelazak na digitalne oblike plaćanja.
Uporište slobode
Riječ je o klasičnom modelu postupnog privikavanja – promjene dolaze polako, pod retorikom općeg interesa. Digitalni identiteti, pametni gradovi, centralizirane digitalne valute i potpuni nadzor nad transakcijama mnogima još djeluju pretjerano, no primjeri iz Australije, Švedske i drugih država pokazuju da se takvi procesi već odvijaju. U brojnim sredinama gotovina je uklonjena iz javnog prijevoza, trgovina i raznih usluga.
U takvom okruženju gotov novac ostaje jedno od posljednjih uporišta osobne slobode, privatnosti i stvarnog vlasništva. Digitalni novac, premda praktičan, omogućuje potpunu kontrolu nad potrošnjom te otvara prostor za isključivanje onih koji se smatraju „nepoželjnima“. Zbog toga upozorenje da gotovinu treba štititi i u praksi, a ne samo deklarativno, dobiva pun smisao.
Zbog svega navedenog Mostovu inicijativu valja pozdraviti. Ona ne rješava sav problem, ali predstavlja nužan početak. Ustav nije čudesno rješenje, ali jest najviša institucionalna prepreka samovolji političkih većina i vanjskim pritiscima. Tvrdnje da je takav prijedlog populistički ili nepotreban otkrivaju nerazumijevanje procesa koji su već u tijeku.
Ako se gotovina doista može potisnuti iz svakodnevice bez ikakve formalne zabrane, tada je upravo ustavna razina jedina točka s koje ozbiljna obrana može započeti. Rasprava o gotovini stoga nije sporedno pitanje, nego jedno od temeljnih političkih izazova budućnosti. Pitanje slobode, suvereniteta i dostojanstva građana.
