Hrvatski novinar i publicist Tihomir Dujmović objavio je tekst u kojem upozorava na, kako navodi, sve dublje društvene podjele i opasnu atmosferu koja se posljednjih godina stvara u Hrvatskoj.
U svom tekstu pod naslovom „Hrvatska tone u atmosferu građanskog rata“ Dujmović tvrdi kako se hrvatsko društvo sustavno gura u nove ideološke sukobe zbog neriješenih pitanja iz komunističkog razdoblja, selektivnog odnosa prema žrtvama i različitih kriterija u javnom prostoru.
U nastavku prenosimo njegov tekst u cijelosti:
HRVATSKA TONE U ATMOSFERU GRAĐANSKOG RATA
Ne pišem ovo zbog najave navijačkih skupina koje stižu na Trnjanske krijesove, znam ja da će ministar Božinović onemogućiti bliske kontakte. Ali duh je pušten iz boce pa se postavlja pitanje što će biti sutra, prekosutra i dogodine?
Ne možete ustrajno i uporno, kako svjedoči iznimno informirani Hebrang, godinama, pače deset godina, ne iskapanati sustavno komunističke žrtve, osim prigodno kad su izbori, paralelno s tim zabranjivati ključna iskapanja u Jasenovcu, nikad, baš nikad fizički ne otići na Bleiburg, kao što Plenković nikad tamo bio nije, kao ni u Hudoj jami, glumatati s Thompsonom političko intimiziranje s povijesnim hrvatstvom i Thompsonom kao metaforom i u isto vrijeme narediti ravnateljima škola da vode djecu u Jasenovac, ali ne i na Jazovku.
Sami sebe tako predriblate, a kad to radite pod svjetlom reflektora vabite narod da trči za tim svjetlom. Lijevim i desnim. I prije ili kasnije dobijete sraz. I mogući krvavi epilog.
Ne možete u Srbu prosvjednike držati na 150 metara od Pupovca, a u Zagrebu dopustiti da prosvjednici iznad glava molitelja urlaju. Financirati i omogućiti europsko financiranje Titovog broda u Rijeci, a 35 godina ne napraviti ni muzej strahota Titovog režima na Golom otoku. Ma ni jednu sobicu obećanog Bartuličinog muzeja komunističkih zločina.
Jednom revolt proključa.
Ne možete uhićivati onoga tko viče „Za dom spremni“, a bez riječi kritike dopustiti da Stanković voditeljskom šutnjom kroz usta vremešne Tereze veliča Tita na javnoj, da ne velim državnoj televiziji. I sve to u svibnju. Tom najkrvavijem Brozovom mjesecu.
I čuditi se bubnjevima građanskog rata.
U tehničkom smislu pokazat će se da su Stanković i Tereza bili okidač za ovo stanje, koje karakterizira uporno i ustrajno nečinjenje, istinsko nesuočavanje s prošlošću, zapravo intimno navijanje za partizansko-komunističku opciju.
Praćenu iznuđenim legaliziranjem Thompsona, iznuđenim jer su sve njegove pjesme deset godina ove vlasti, osim 5. kolovoza, bile zabranjene na državnim medijima.
Kad tako posložite kockice, ne možete očekivati ništa drugo nego ovu atmosferu u kojoj se već osjeća miris baruta.
Da se razumijemo, to je najgora od svih opcija. Ali o tome je trebalo na vrijeme voditi računa.
