Pola milijuna ljudi na Hipodromu. Hrvatske zastave. Molitva. Pjesma. Zajedništvo. Emocija koju nije moguće odglumiti niti organizirati stranačkim priopćenjem.
I upravo je to nekima najveći problem.
Dok je većina građana gledala slavlje hrvatskog identiteta, vjere i zajedništva, dio političke scene ponovno je vidio samo fašizam, mrak i prijetnju demokraciji. Nije ih impresionirao broj ljudi. Nije ih zainteresirala poruka zajedništva. Nije ih dirnula činjenica da su se na jednom mjestu okupile obitelji, mladi, branitelji i Hrvati iz svih krajeva Hrvatske i hrvatskog iseljeništva.
Ne. Oni su ponovno vidjeli ono što već godinama žele vidjeti. Fašizam. Nacizam. Ustaše.
Kao da je cijela Hrvatska dužna živjeti zarobljena u njihovim ideološkim naočalama.
Sva ta halabuka postala je politički refleks. Kada se vijori hrvatska zastava, traži se ekstremizam. Kada se govori o Domovinskom obrambenom ratu, traži se revizionizam. Kada se pjeva domoljubna pjesma, traži se opasnost za društvo.
Traže mrtve i proganjaju žive.
Kao da je najveći grijeh u Hrvatskoj danas biti ponosan na vlastitu državu.
Posebno je zanimljivo kako isti ljudi redovito govore o toleranciji, različitosti i poštovanju tuđih uvjerenja, ali čim stotine tisuća građana javno pokažu svoje domoljublje i pripadnost hrvatskom identitetu, nastupaju nervoza, optuživanje i moraliziranje.
Možda problem nikada nije bio u koncertu.
Možda problem nisu ni pjesme.
Možda je problem u tome što dio političke elite već desetljećima odbija prihvatiti Hrvatsku onakvu kakva doista jest.
Hrvatska nije nastala u uredima političkih aktivista, na društvenim mrežama ni u ideološkim laboratorijima zvijezde petokrake koja ju je bombardirala. Nastala je voljom hrvatskog naroda. Obranjena je u Domovinskom obrambenom ratu. Izgrađena je na žrtvi hrvatskih branitelja i civila kao i na osjećaju pripadnosti koji ni danas na njihovu žalost nije nestao.
Upravo zato svaki put kada se dogodi veliko domoljubno okupljanje gledamo isti scenarij. Stotine tisuća ljudi slave, a nekolicina dežurnih kritizera pokušava ih uvjeriti da bi se zbog toga trebali osjećati nelagodno.
Neće uspjeti. Jer narod koji se srami vlastitog identiteta nema budućnost.
A narod koji ga ponosno pokazuje kao mi ne treba dopuštenje samoproglašenih političkih arbitara da voli svoju zemlju.
Pola milijuna ljudi okupljenih na Hipodromu poslalo je poruku koju mnogi ne žele čuti, a ni vidjeti.
Hrvatska se ne stidi same sebe.
I upravo ih to najviše boli, a uostalom nebitni su!
