U hrvatskom društvu već se desetljećima može primijetiti određeni nesrazmjer u odnosu prema temama nacionalnog identiteta, hrvatske samostalnosti i Domovinskoga rata. S jedne strane nalaze se oni kojima su te teme i danas sastavni dio svakodnevnog promišljanja društva i politike. S druge strane stoje oni koji prema njima zauzimaju određeni odmak, smatrajući da bi Hrvatska trebala više gledati prema budućnosti nego prema prošlosti.
Iako se često stvara dojam da je riječ o dvije različite Hrvatske, stvarnost je ipak drukčija. Hrvatska nije podijeljena između domoljuba i nedomoljuba, nego između ljudi koji imaju različita životna iskustva i koji zbog toga različito promatraju iste događaje.
Unatoč regionalnim posebnostima, dijalektima, običajima i različitim povijesnim okolnostima, hrvatsko društvo mnogo je homogenije nego što se na prvi pogled čini. Identitetske rasprave postoje i u drugim europskim državama. Nije neobično da dio stanovništva snažnije naglašava nacionalni identitet, dok drugi dio na njega gleda više kulturno ili građanski. Takve razlike ne znače da je društvo pred raspadom, nego da još uvijek traži ravnotežu između vlastite prošlosti i budućnosti, tim više što nacionalni identitet nije stvarnost koja svoje ishodište pronalazi u transcendenciji, nego u povijesti, kulturi, jeziku i zajedničkom iskustvu.
Gdje je problem?
Problem hrvatskog društva stoga nije nacionalni kaos, nego svojevrsna nedosljednost koja proizlazi iz dugotrajnog nepovjerenja prema političkim, društvenim i drugim elitama. Građani danas, više nego ikada prije, zahvaljujući medijima i društvenim mrežama imaju uvid u ono što se nekada događalo iza zatvorenih vrata. Posljedica toga jest opća sumnja u institucije i motive onih koji upravljaju društvenim procesima.
Kada govorimo o razlikama unutar Hrvatske, potrebno je razumjeti i njihov geografski aspekt. Krajevi koji su tijekom Domovinskoga rata bili najizloženiji velikosrpskoj agresiji te koji su podnijeli najveće ljudske i materijalne žrtve razvili su snažan žrtvoslovni identitet. Takvo stanje nije teško razumjeti. Rat nije ostavio posljedice samo na pojedince koji su ga proživjeli, nego i na njihove obitelji i zajednice.
S druge strane, psihologija već desetljećima upozorava na fenomen međugeneracijskoga prijenosa traume. Riječ je o situaciji u kojoj traumatska iskustva jedne generacije oblikuju način razmišljanja i osjećanja sljedećih generacija. Ljudi koji su odrasli uz priče o progonstvu, granatiranju, pogibijama i neizvjesnosti često drukčije doživljavaju političke i društvene procese od onih koji takva iskustva nisu imali. To ne znači da žive u prošlosti, nego da prošlost i dalje sudjeluje u oblikovanju njihova pogleda na sadašnjost.
Upravo zato se u pojedinim dijelovima Hrvatske pitanja nacionalnog identiteta, sigurnosti i suvereniteta ne doživljavaju kao apstraktne političke teme, nego kao dio osobnoga iskustva. Međutim, problem nastaje kada trauma postane jedino mjerilo stvarnosti. Sjećanje je potrebno čuvati, ali ono ne smije čovjeka trajno zarobiti u osjećaju ugroženosti i nepovjerenja prema svemu što je novo ili drukčije.
Kako je na „drugoj strani“?
S druge strane nalaze se dijelovi Hrvatske koji nisu bili izravno pogođeni ratnim stradanjima te koji su tijekom posljednjih desetljeća snažnije povezani s europskim integracijama, gospodarskim pitanjima i suvremenim društvenim temama. U tim sredinama često postoji poštovanje prema Domovinskom ratu i njegovim žrtvama, ali istodobno i veća želja da se društvo oslobodi stalnog vraćanja na ratne teme. No, upravo tu dolazimo do problema koji najbolje opisuje narodna izreka da „sit gladnu ne vjeruje“. Onaj tko nije osjetio ratnu traumu teško može razumjeti zašto je nekome ona i danas važna. Jednako tako, onaj tko je traumu proživio ponekad teško razumije zašto netko drugi želi razgovarati o novim izazovima i drukčijim prioritetima. Tako nastaje međusobno nerazumijevanje koje se često pogrešno prikazuje kao sukob domoljublja i nedomoljublja, a koje nerijetko iskorištavaju upravo oni kojima je najmanje stalo do uređene, pravedne i suverene Hrvatske.
Gdje je istina?
Istina je, međutim, mnogo jednostavnija. I jedni i drugi su ljudi. I jedni i drugi griješe. U svim dijelovima Hrvatske postoje pošteni i nepošteni ljudi, časni i nečasni političari, odgovorni i neodgovorni pojedinci. Niti jedna regija, grad ili društvena skupina nema monopol na domoljublje, kao što niti jedna nema monopol na korupciju, nepravdu ili političku mudrost. Svaka generalizacija vodi u osobnu i kolektivnu duhovnu sljepoću. Tada se za vlastite probleme uvijek pronalazi nekoga drugoga: „zadrte desničare“, „komunjare“, „uhljebe“, „jugonostalgičare“, „krkane“, „elitu iz Zagreba“, „zatucanu provinciju“ ili neku novu skupinu na koju ćemo prebaciti odgovornost za vlastite propuste. Sve da takvo razmišljanje ima uporišta u brojnim argumentima, ne može i ne smije biti predmet apsolutizacije. Ono možda kratkoročno pruža osjećaj zadovoljstva, ali dugoročno ne rješava nijedan stvarni problem i svakome komu je stalo do opstanka ove zemlje, zapravo uništava ikakvu mogućnost opstanka kao takvog.
Što nam preostaje?
Naime hrvatske probleme ne treba tražiti u navodnom sukobu dviju Hrvatski. Veći problem predstavljaju idealizacija i ignorancija. Jedni ponekad vide prijetnju i ondje gdje je nema, dok drugi olako odbacuju ili podcjenjuju iskustva ljudi koji su doista prošli kroz teška životna iskustva. U oba slučaja riječ je o istoj pogrešci – uvjerenju da je vlastito iskustvo jedino mjerilo stvarnosti. Jer, Hrvatska nije podijeljena zato što njezini ljudi ne vole svoju zemlju – doista mislim da ju malotko može ne voljeti sa svim njezinim bogatstvima povijesti, kulture i krajolika. Onaj koji nije izgubio dom teško može razumjeti onoga koji ga je izgubio. Onaj koji nije živio pod granatama teško može razumjeti čovjeka kojemu jer rat daleko od povijesne činjenice. Ali jednako tako, onaj koji je proživio rat ponekad teško razumije naraštaje koji su odrasli u miru i koji svoje brige pronalaze u nekim drugim pitanjima i izazovima.
Bez pokušaja ovakvoga promišljanja i bez stvaranja prostora za iskren dijalog nema zajedništva, identiteta ni opstanka. Nema ni društva koje može učiti iz vlastite prošlosti, a još manje naroda koji može mirno i samouvjereno graditi svoju budućnost. Hrvatska neće postati snažnija onda kada jedni pobijede druge, nego onda kada naučimo razumjeti iskustva koja sami nikada nismo morali proživjeti. Tek tada izreka da „sit gladnu ne vjeruje“ neće biti najaktualniji opis „našega nesrazmjera“.
