Bilo je to jutro kakvo samo slavonska zima zna isplesti – sivo, maglovito i zlokobno tiho. Taj 5. prosinaca 1991. godine nije svanuo kao običan dan; svanuo je kao presuda. Dok je grad još spavao u hladnim podrumima, neprijateljska sila, uvjerena u svoju nadmoć, pokrenula je čeličnu lavinu s jednim jedinim ciljem: do večeri piti kavu u osječkoj Tvrđi.
Ognjena zora Pakao je počeo u rano jutro. Na bojišnici dugoj pedeset kilometara, koja se protezala u smrtonosnom polukrugu oko grada, nebo se otvorilo. Tisuće granata zasule su položaje branitelja i gradske ulice, pretvarajući Osijek u buktinju.
Neprijatelj je pokrenuo sveopći napad duž cijele južne i istočne crte obrane – od Nemetina do Antunovca – s ciljem da čeličnim kliještima presiječe grad.
Na toj crti bojišnice, dugoj i iscrpljujućoj, stajali su naši vitezovi. Nisu nosili sjajne oklope niti jahali bijele konje kao u starim pričama, već su u blatnim čizmama, s krunicom oko vrata i vjerom u Boga, stali pred tenkove.
Pakao na istočnim vratima (Nemetin)
Točno u 8:27 sati tišinu je rasparala grmljavina. Započela je strahovita topnička priprema koja je trajala gotovo sat vremena, orući zemlju i zaklone naših branitelja. Kada su topovi utihnuli, krenuli su tenkovi. Iz smjera Sarvaša i Klise, oklopno-mehanizirana sila JNA, praćena pješaštvom, jurnula je na Nemetin, na Osijek.
No, tamo su naišli na nesalomljiv zid naših branitelja. Iako malobrojniji, naši su branitelji pokazali čudesnu hrabrost. Na položaju “Vikendice”, branitelji su BST-om (bestrzajnim topom) hladnokrvno pogađali nadiruće tenkove. U ključnom trenutku, kada je linija bila pred pucanjem, dogodio se preokret dostojan filmskog scenarija – kamion s pojačanjem, probio se kroz kišu metaka do prve crte. U protuudaru, naši su dečki ne samo zaustavili napad, već su jurišem vratili izgubljene položaje, uništili oklopnjake i obranili istočna vrata grada. Nemetin je ostao neprobojan.
Krvava žrtva Rosinjače
Dok se Nemetin uspješno branio, na južnoj obrani grada Osijeka odigravala drama dostojna antičkih tragedija koja će postati simbol osječkog herojstva. U šumi Rosinjača, šesnaestorica hrabrih sokolova iz 106. brigade ostala su na položajima kako bi spriječili opkoljavanje Tenja. Skriveni u kukuruzima, neprijateljski tenkovi i specijalne postrojbe prišli su im s leđa i boka.
Bez adekvatnog protuoklopnog oružja, suočeni s višestruko nadmoćnijom silom koja je tukla po krošnjama drveća, borili su se do posljednjeg daha. Tih šesnaest divova svojim je tijelima kupilo dragocjeno vrijeme da se suborci iz Tenja izvuku i da grad postavi novu liniju obrane.
Izginuli su, ti divovi naše ravnice, ne uzmičući ni pedlja, a njihova krv natopila je slavonsku crnicu učinivši je svetim tlom.
Branitelji Rosinjače ugradili su sebe u temelje slobodnog Osijeka.
Pad južnog štita (Antunovac i Tenje)
Padom Rosinjače, obruč se stegnuo. Tenkovi su urlali i kroz kukuruze zaobišli naše položaje te s leđa udarili na Antunovac i Novo Tenje. U Tenju, branitelji su satima pružali otpor desetcima tenkova i tisući pješaka, nanoseći im teške gubitke, sve dok im nije zaprijetilo potpuno okruženje. Istovremeno, Antunovac se našao pod udarom iz tri smjera. Hrabri pripadnici hrvatski branitelji , ostavljeni gotovo bez protuoklopnih sredstava, gledali su smrti u oči. Tenkovi su već ušli u selo sa sjevera dok su branitelji još držali crtu prema jugu. Kako bi izbjegli masakr i zarobljavanje, u dramatičnim okolnostima, izvukli su se prema Ivanovcu i Čepinu u posljednji tren. Antunovac je pao u smiraj dana, ali neprijatelj je bio toliko iscrpljen otporom da nije imao snage za daljnji prodor.
U žestokim napadima velikosrpskih agresora samo tog krvavo dana, 5.12.1991.godine poginulo je dvadeset i osam hrvatskih branitelja i četvero civila, među kojima šesnaest branitelja u šumi Rosinjača.
Osijek je bio ranjen, ali je ostao stajati, dokazavši da srce branitelja tuče jače od čelika bilo kojeg tenka.
Kraljice Mira, moli za naše heroje, moli za naš Osijek, nepokoreni grad!
Magla se razišla i Drava i dalje teče, mirna i moćna. Grad je obnovio svoje rane, ali ožiljke nosi kao ordenje časti. I dok god gori svijeća u našim srcima, dok god se sjećamo 5. prosinca, oni su živi.
Kada danas, u tišini mira, prošetate lijevom obalom Drave i stanete pred Kapelicu Kraljice Mira, zastanite i osluhnite. Tamo, na tom mjestu molitve i tuge, ispisana su imena. Dug je to popis, predug. To nisu samo slova uklesana u hladni materijal; to su očevi koji nisu vidjeli svoju djecu kako rastu, to su sinovi koje majke nisu dočekale i u zagrljaj stisnule .To je litanija naših svetaca zaštitnika.
Neka nas u budućnost vodi vjera – ista ona vjera koja je grijala naše branitelje u hladnim rovovima. Vjera da dobro na koncu uvijek pobjeđuje zlo. I neka nas nosi nada – nada da će naša djeca hodati ovim ulicama slobodna, znajući cijenu koja je za tu slobodu plaćena. Žrtva branitelja i civila danas je upisana u kolektivno sjećanje – spomen obilježja, kapelice i obljetnice podsjećaju da je sloboda plaćena životima.
I danas, kada palimo svijeće, ne gasimo tugu – nego palimo nadu. Nadu da se takva žrtva nikada više neće ponoviti.
Na kapelici Kraljice Mira, gdje su danas uklesana imena 1328 branitelja i 403 civila, čuva se zavjet: da se nikada ne zaboravi krv koja je natopila zemlju i suze koje su padale na Dravu.
Zbog njih je Osijek ostao nepokoreni grad.
Inicijative Student za studenta
“Ostajemo kako bismo izgradili društvo koje su oni koji su stvorili Hrvatsku sanjali za nas. Na kraju, svijet doista ostaje na mladima, a mi danas odlučujemo kakav će taj svijet biti, i za nas i za one poslije nas.
