I dok Bruxelles i dalje primjenjuje ček-diplomaciju, Beograd jasno pokazuje jedno: novac želi, ali odgovornost ne. Kada će Bruxelles prestati financirati vlastito poniženje i tuđe prijetnje novcem svih građana Europske unije?
Europska unija jedan je od najvećih financijskih partnera Republike Srbije. Formalno, taj novac ima jasnu i plemenitu svrhu: potaknuti reforme, stabilizirati društvo i pripremiti zemlju za članstvo u Uniji. U stvarnosti, sve više izgleda kao da su silne milijarde eura bačene u bunar bez dna ili još gore, pretvorene u gorivo za režim koji otvoreno prezire europske vrijednosti.
Koliko god se srbijanska vlast bez ikakve zadrške trudila pokazati da „nisu ni za di su“, Bruxelles se uporno pravi da to ne vidi. Umjesto jasnih crvenih linija, Europska unija bira ček-diplomaciju: uvjerenje da se nacionalizam, revizionizam i otvorene prijetnje mogu amortizirati novcem. Ne sitnišem, nego milijardama eura koje u Beograd stižu redovito, mehanički i bez ozbiljnog političkog uvjetovanja.
Dok srbijanski politički vrh balansira između Bruxellesa i Moskve, dok se europske vrijednosti javno ismijavaju, a ratna retorika normalizira, EU nastavlja financirati režim koji sve to radi bez imalo srama. To više nije naivnost. To je svjesna politička odluka da se stabilnost glumi, a problemi kupuju novcem poreznih obveznika država članica.
Izjava Borisa Bratine, ministra informiranja i telekomunikacija, koji bi Hrvatsku „kaznio“ oduzimanjem teritorija, nije incident. Ona je logična posljedica politike koja zna da neće biti sankcionirana. To je poruka namijenjena domaćoj publici, ali prešutno tolerirana izvana. Jer kada ministar s akademskom titulom, nekadašnji palitelj zastave Europske unije, danas mirno sjedi u Vladi zemlje kandidatkinje za članstvo, poruka je kristalno jasna: EU tolerira sve, dokle god je mir prividan, a novčani tok stabilan.
Bratina je 24. ožujka 2009. godine, na mitingu u Beogradu povodom desete obljetnice NATO intervencije, zapalio zastavu Europske unije. Taj čin nije bio mladenački ispad niti politička pogreška. Bio je ideološki čin. I umjesto da ostane trajna diskvalifikacija, danas je tek fusnota u biografiji koju Bruxelles uredno preskače.
Zato pravo pitanje više nije što govori i radi Vučićev kadar. To je očekivano. Pravo pitanje glasi: kada će Bruxelles prestati financirati vlastito poniženje i tuđe prijetnje novcem svih građana Europske unije?
Europska unija je najveći vanjski donator i trgovinski partner Srbije, ali put prema punopravnom članstvu ostaje dug, maglovit i politički nepouzdan. Iza kulisa velikih
iznosa krije se jednostavna istina: Srbija godinama prima europski novac, ali ne pokazuje stvarnu političku volju da postane europska država.
EU fondovi, prije svega kroz IPA programe i plan rasta za Zapadni Balkan zamišljeni su kao alat za reforme: usklađivanje zakonodavstva, jačanje vladavine prava, neovisno pravosuđe, slobodne medije, modernu javnu upravu i stabilne institucije. Do kraja 2027. Srbija bi trebala primiti oko 1,58 milijardi eura kroz Western Balkans Growth Plan, dok je kroz IPA II i IPA III već povučeno gotovo dvije milijarde eura.
Na papiru, financiraju se administrativne i pravne reforme, infrastruktura, obrazovanje, zapošljavanje, digitalna i zelena tranzicija, istraživanja i inovacije. U praksi, reformski učinci ostaju tanki, selektivni i često kozmetički. Ključno pitanje ostaje bez odgovora: gdje su rezultati?
Zašto Srbija neće uskoro u Europsku uniju?
Razlozi su jasni i dobro poznati, ali se sustavno guraju pod tepih.
Prvo, politički i demokratski kriteriji. Vladavina prava, neovisno pravosuđe i sloboda medija ostaju ozbiljno problematični. Bruxelles to zna, ali reagira mlako i zakašnjelo.
Drugo, status Kosova. Neriješeni odnosi i sustavno izbjegavanje odgovornosti prema regionalnoj stabilnosti predstavljaju trajnu kočnicu europskog puta.
Treće, unutarnja politička klima. Javno mnijenje u Srbiji sve je podijeljenije, euroskepticizam raste, a vlast aktivno njeguje ambivalentan odnos prema EU, istovremeno jačajući veze s Rusijom i Kinom osobito u energetici i infrastrukturi.
U isto vrijeme, Europska unija postaje sve opreznija prema proširenju. Dok Crna Gora zatvara pregovaračka poglavlja i približava se cilju, Srbija stoji na mjestu, bogatija za europski novac, ali siromašnija za europske vrijednosti.
