Ovaj tekst objavljujem kao izraz oduševljenja zbog pogledanog filma „Sam u kući“.
Prije nekoliko dana sam na televiziji vidio najavu za film „Sam u kući“. Nikad prije nisam čuo za njega, tako da ni naslov nisam odmah upamtio. Znate i sami kako je to kad po prvi put čujete za neki novi naziv. No, bilo mi se lako prisjetiti kad sam pogledao TV raspored. Odlučio sam ga pogledati i moram reći da se isplatila svaka minuta provedena pred televizorom.
Ne želim eksplicitno imenovati (i time reklamirati) tu televizijsku kuću jer sam svjestan da bi im zbog toga gledanost mogla toliko porasti da bi svi ostali TV kanali bankrotirali. Osjećam se kao romantičarski umjetnik koji je potajno zaljubljen u ženu kojoj se ne usudi otvoreno iskazati svoje osjećaje zbog straha da bi mu ona mogla slomiti srce pa zbog toga piše ljubavne pjesme bez da izravno spomene njezino ime. Tako i ja sada neću otkriti na čiji TV program mislim.
Nema riječi kojima bih dovoljno zahvalio na originalnom i kreativnom izboru filmskog sadržaja. Neke televizije stalno za Božić ponavljaju iste filmove, ali ovaj televizijski kanal nas svake godine odluči obradovati nekim novim naslovom. Upravo to je ono što najviše cijenim kod njih te im na tome čestitam.
Od srca im zahvaljujem što su ovim filmom odlučili oplemeniti sadržaj kojeg javnost u Hrvatskoj konzumira. Time pokazuju kako im je istinski stalo do pravih vrijednosti Božića, a ne do ispraznog i plitkog upotpunjavanja medijskog prostora.
Film me je jednom riječju fascinirao. To je dijelom i zbog čarolije prvog puta, kada nas prožmu snažne emocije zbog nečeg novog što pogledamo, ali i zbog objektivne kvalitete ovog remek-djela. Politički dokumentarci Olivera Stonea mogu se sakriti iza ovog filma. Za vrijeme gledanja „Sam u kući“, vrijeme je za mene stalo. Potpuno sam se uživio u film. Niti jednom nisam pogledao na sat, niti jednom nisam počeo razmišljati o bilo kojoj drugoj temi, niti me je išta moglo dekoncentrirati u gledanju filma.
Jedini tužni trenutak bio je kraj filma, kada sam se s tugom u srcu, bolom u duši i suzom u oku morao oprostiti od neponovljive filmske ekipe. Stoga sam odmah odlučio premotati TV program i ponovno ga pogledati. No, tuga i bol su i nakon drugog gledanja bili isti. Ta situacija prijetila je mojim upadanjem u beskonačnu algoritamsku petlju konstantnog premotavanja istog
filma. Ipak, uz pomoć obitelji i prijatelja sam se uspio izvući iz te možemo reći ovisnosti. Zato unaprijed upozoravam svakoga tko se upusti u gledanje „Sam u kući“ da mu/joj paketić maramica mora biti pri ruci kao neizostavni dio okruženja. To je upravo zbog tog trenutka katarze koju gledatelj proživljava nakon pogledanog filma.
Možda bi bilo dobro da se ovaj film u Božićno vrijeme prikazuje nekoliko puta (npr. jednom tjedno) pa bi to nakon pogledanog filma gledateljima ponudilo utjehu da će ubrzo ponovno vidjeti svoje omiljene likove.
Imajući u vidu da većina ljudi još nije imala čast i zadovoljstvo uživati u ovom filmu (a možda ni čuti za njega), ne želim sada otkrivati detalje jer bi im to uništilo uživanje u tom umjetničkom djelu. No, moje oduševljenje je toliko da ne mogu odoljeti, a da ne podijelim svoje dojmove i time barem dio radnje.
Kao što sâm naslov daje naslutiti, radi se o dječaku koji je u vrijeme Božića ostao sâm u kući. Njegova obitelj otišla je na putovanje bez njega (tj. zaboravili su ga povesti sa sobom). Potom su u tu kuću pokušala provaliti dva opasna lopova, koje očito nisu krasile osobite kognitivne sposobnosti. Hrabri dječak je domišljatim potezima uspio obraniti teritorijalni integritet i suverenitet te međunarodno priznate granice svoje kuće. Čudi me što u filmu nema scene u kojoj se američki demokrati zalažu za slanje novca, oružja, dalekometnih projektila, obavještajnih podataka, nevidljivih bombardera, protuzračne obrane i jurišnih dronova ovom hrabrom junaku koji se herojski bori za slobodu svijeta od ničim izazvane invazije.
Na kraju se sve sretno završilo.
Nakon ovakvog opisa, siguran sam kako će i oni koji su se dvoumili oko toga treba li pogledati „Sam u kući“ (ako je uopće takvih bilo) definitivno odlučiti kako će im taj potez biti najispravnija životna odluka.
Ne želim biti nametljiv u sugestijama, ali najljubaznije i s dubokim poštovanjem bih zamolio TV kanal (na koji se referiram u ovom članku) ukoliko bi mogao razmisliti o sagledavanju opcije mogućnosti prikazivanja ovog filma i dogodine. Zasigurno ima ljudi kojima je promakao, a bilo bi šteta da ostanu zakinuti za ovakvu inovativnu filmsku produkciju. Znam da se to kosi s njihovom politikom o tome da ne ponavljaju filmove, no vjerujem da će za „Sam u kući“ biti moguće napraviti iznimku. Predlažem da se otvori anketa na internetu u kojoj će gledatelji moći glasati o tome žele li repriziranje ovog filma. Uvjeren sam da će rezultat biti barem 99% za takav ishod odluke. Ako ga ne žele ponoviti odmah dogodine, nadam se da ćemo barem nekad
u ne tako dalekoj budućnosti iza toga dobiti priliku ponovno uživati u ovom filmskom spektaklu. Jedini problem u vezi ovog filma je taj što ga se nikada ne mogu dovoljno nagledati.
S obzirom da se radi o potpuno novom filmu, teško je prognozirati što ga sve čeka. Ipak, jedno je sigurno – ovo je film koji je nepovratno promijenio povijest filmografije. Istinski bih volio ako bi se redatelj pokušao odvažiti pa snimiti još barem jedan nastavak. Bit će naravno teško ostati na toj razini, ali ovim filmom je već pokazao da je on sposoban za takvo što. Bila bi šteta propustiti priliku za ponavljanjem ovakvog uspjeha.
Neka neimenovana televizijska kuća primi ovaj moj tekst kao skromnu i nedostatnu zahvalu zbog toga što je pokazala kako još uvijek ima TV kanala kojima je doista stalo do toga da svojoj publici ponude nešto nikad prije viđeno. Zapravo, pogreška iz prethodne rečenice je ta što sam se izrazio u nnožini. Nema takvih televizijskih kanala (množina) koji bi se mogli mjeriti s ovom genijalnom odlukom o prikazivanju filma „Sam u kući“. Tim filmskim odabirom nadmašeni su svi ostali.
Hvala im još jednom što nas uvijek obraduju s najnovijim filmskim naslovima.
