Hrvati vole putovati, ali naše putovanje nije samo turistički aranžman nego i ogledalo naroda. Kada Slavonac u srpnju pakira obitelj i kreće prema Jadranu, to nije samo godišnji odmor nego stoljetna čežnja kontinenta za morem. Kada Dalmatinac ljeti ide u Austriju, Sloveniju ili Njemačku, to je više od izleta to je nastavak veze koja traje generacijama, jer gotovo svaka obitelj ima rodbinu ili prijatelje negdje preko granice.
Putovanja Hrvata najčešće su kratka i bliska. More, planine, susjedni gradovi. Tek manji dio naroda otisne se prema dalekim destinacijama, i to obično mlađi ili oni imućniji. Ali ono što je zajedničko svim našim putovanjima jest da ih rijetko odvajamo od obitelji. Posjete rodbini u Njemačkoj ili Švicarskoj jednako su važan oblik putovanja kao i tjedan dana na Jadranu. U tome se vidi naša posebnost za Hrvata putovanje nije bijeg od obitelji, nego produžetak zajedništva.
Važno je spomenuti i hodočašća. Dok se drugdje u Europi vjerski turizam polako gubi, kod nas Marija Bistrica, Aljmaš ili Međugorje ostaju mjesta na koja narod ide s vjerom, ali i s osjećajem da su to putovanja koja nose smisao i snagu. Put prema svetom mjestu nije samo kilometar na karti, nego i korak prema vlastitoj nutrini.
Ali u našim putovanjima vidi se i nostalgija. Gdje god da krenemo: u Beč, Rim, Pariz ili London uvijek nas prati misao o onima koji su morali otići i ostati. Svako putovanje prema Zapadu podsjetnik je na stotine tisuća naših ljudi koji su život potražili preko granice. Nama ostaje karta povratka, a njima često samo karta u jednom smjeru.
Putovanja Hrvata zato nisu luksuz nego simbol. Ona govore o našim granicama i našim čežnjama, o potrebi da vidimo svijet, ali i da se uvijek vraćamo svome domu. Jer gdje god išli, Hrvati na put uvijek nose ono što je najvažnije – obitelj, vjeru i uspomenu da je Domovina mjesto iz kojeg se kreće i u koje se vraća.
