Hrvatska sveučilišta po broju studenata i nastavnika ne odskaču bitno od europskog prosjeka, ali po rezultatima značajno zaostaju. Na međunarodnim rang-listama zauzimamo vrlo skromne pozicije, bez ozbiljnog pomaka.
Sveučilišta su se tijekom godina pretvorila u zatvorene sustave s malo fleksibilnosti. Autonomija koja bi trebala jamčiti slobodu istraživanja i akademskog rada, u praksi često prikriva neefikasnost, interne interese i klijentelizam. Sustavi zapošljavanja i napredovanja nisu dovoljno transparentni, što onemogućuje kvalitetno filtriranje kadrova.
Studijski programi u velikoj mjeri ne odgovaraju potrebama tržišta. Mladi izlaze s fakulteta s diplomom, ali bez traženih praktičnih znanja. Poduzeća istodobno upozoravaju da im treba vrijeme da od diplomanta naprave produktivnog zaposlenika.
Financiranje se najvećim dijelom odvija po inerciji, a ne prema rezultatima. Postoje iznimno kvalitetne skupine, ali nema sustavnog poticanja uspješnih. Sveučilišta sudjeluju u projektima, ali to rijetko rezultira tehnološkim transferom ili komercijalnim idejama.
