Europa koja želi biti otpornija, zelenija i samodostatnija, istovremeno smanjuje ulaganja u poljoprivredu, sektor koji je temelj svega toga. I tu dolazimo do paradoksa koji više nije moguće ublažiti birokratskim jezikom. Jer što će ti tenk ako imaš gladnu vojsku i narod?
Kad smanjuješ ulaganja u poljoprivredu, ne smanjuješ samo subvencije već i vlastitu otpornost.
Europska unija danas, lakonski, bez drame, planira rezati sredstva za poljoprivredu za 22 posto, a za ribarstvo čak 60 posto. Istovremeno govori o sigurnosti hrane, strateškoj autonomiji i otpornosti sustava. Brojke su neumoljive i ne poznaju političke fraze.
Ono što se predstavlja kao reforma zapravo je degradacija. Zajednička poljoprivredna politika, nekad jedan od ključnih stupova europskog projekta, prvi put ostaje bez vlastitog fonda i seli se u zajednički europski novčanik. U prijevodu: poljoprivreda više nema vlastiti glas, nego konkurira svemu ostalom – od digitalizacije do obrane, zelenih inovacija koje (još) nemaju primjenu, i niza apstraktnih projekata bez jasnog učinka.
I tu počinje stvarni problem.
Jer kada hrana postane samo još jedna stavka u proračunu, ona prestaje biti prioritet. A kad prestane biti prioritet, postaje ovisnost o tržištu, uvozu, tuđim odlukama… Država koja svoju prehrambenu sigurnost temelji na uvozu ne upravlja svojom sigurnošću nego je prepušta drugima. To je luksuz koji si možeš priuštiti samo dok je svijet miran, stabilan i predvidiv, ti bogat, dolinama teče med i mlijeko… A svijet već dugo nije takav.
Hrvatska će to, kao i obično, osjetiti kasnije ali i jače. Ne zato što je posebna, nego zato što je slabija. Na sjednici saborskog Odbora za poljoprivredu već se govori o „neizvjesnosti”, a ta riječ je eufemizam. Neizvjesnost u poljoprivredi znači vrlo konkretno pitanje: hoće li se sijati ili neće?
Europa očito vjeruje da će tehnologija, tržište i klimatske politike nadomjestiti ono što se reže iz proračuna. To je elegantna, salonska ideja. Samo što zemlja ne funkcionira po logici prezentacija i fraza koje dobro zvuče na konferencijama.
Poljoprivreda nije sektor koji se može „optimizirati” bez posljedica. Ona je spora, ovisna o prirodi i tvrdoglavo otporna na brze reforme. Upravo zato traži stabilnost, a ne stalne eksperimente.
No, čini se da je donesena odluka da se rizik prebaci na one koji proizvode hranu. Ako uspiju – dobro, ako ne uspiju, a Bože moj, netko će i nekada to već riješiti. Možda je to i suština nove politike: Europa želi kontrolu, ali bez odgovornosti.
Kada dođe nova kriza, a doći će, čak i da sutra prestanu svi ratovi, ostat će samo jedno pitanje: hoćemo li imati vlastitu hranu ili samo strategije koje objašnjavaju zašto je nemamo?
Problem je što se sigurnost danas gleda usko. Obrana se svodi na vojsku, opremu i budžete, dok se prehrambena sigurnost tretira kao tržišno pitanje. A to su dvije strane iste priče.
Možeš imati tenk, avion i proturaketni sustav, ali ako nemaš pšenice i nema tko proizvesti kruh, sve to postaje simbol, a ne rješenje. I možda će se sve još pokušati upakirati u reforme, strategije i prijelazna razdoblja ili pronaći objašnjenja. Povijest je više puta pokazala da glad slomi ono što oružje ne uspije.
Ali postoji jedna stvar koju nijedna politika ne može zaobići: hrana nije opcija. Ona je preduvjet.
Zato ostaje ono najjednostavnije pitanje, ono koje ne stane ni u jedan europski dokument ni tablicu: što će ti tenk ako imaš gladnu vojsku i narod?
U tom kontekstu često se kao rješenje spominje sporazum s Mercosur , više uvoza, niže cijene, stabilnija opskrba. Na razini susreta i kamera to zvuči elegantno. U praksi znači nešto puno jednostavnije: ovisnost. Katastrofa.
Jer kad kažeš „uvozit ćemo”, zapravo kažeš „ovisit ćemo”.
Ovisnost o uvozu hrane funkcionira dok sve funkcionira. Dok su lanci opskrbe stabilni, dok nema kriza, sukoba i poremećaja. No čim se sustav zatrese, a zadnjih godina se trese redovito, ta „sigurnost” nestaje prva.
I tu Europa ulazi u vlastiti paradoks. S jedne strane postavlja visoke standarde za domaće proizvođače, od ekologije do dobrobiti životinja, a s druge otvara vrata uvozu iz sustava koji često ne igraju po istim pravilima. To više nije samo tržišno pitanje. To je pitanje kontrole.
Jer država, u konačnici Europa, koja svoju prehrambenu sigurnost temelji na uvozu ne upravlja svojom sigurnošću nego je prepušta drugima i to je luksuz koji si možeš priuštiti samo dok je svijet miran, a nije niti će biti.
