Nova realnost se oblikuje kroz cijene plina, sigurnosne sporazume, tehnološke utrke i vojne saveze. I ta realnost neće pitati jesmo li mi završili svoje povijesne rasprave. Svijet ne čeka da se mi dogovorimo tko je bio u pravu 1945. Svijet već odlučuje kako ćemo živjeti 2030.
U Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama se neprestano iscrpljujemo starim i ne prvorazredno važnim životnim temama kao što su ustaše, četnici, partizani… U studijima se pjeni, na društvenim mrežama vrijeđa, u kafićima presuđuje. I sve to s istom strašću kojom navijamo za nogometnu reprezentaciju, samo što je ovo beskonačna utakmica bez suca i bez kraja. Ponašanje je najčešće suludo. Tema ima veliki značaj i treba je raspetljati no je li to presudno i važno za najobičnije preživljavanje? Nije. U međuvremenu, svijet se ljulja i pomiče.
Rat na Bliskom istoku nije daleka televizijska kulisa. Ni malo nije „njihov problem”. On već sada mijenja cijenu energije, transporta, hrane, sigurnosti i investicija. Mijenja tokove kapitala i migracija. Mijenja prioritete velikih sila. I polako, ali sigurno, mijenja i naš svakodnevni život koliko god to ne želimo priznati dok navijački biramo stranu: tko je u pravu, tko je agresor, tko je povijesno oštećen, tko je prvi započeo… Vode se „analitičke“ rasprave o Iranu, Izraelu, SAD-u…
Istina je brutalno jednostavna: kad se destabilizira Bliski istok, Europa plaća račun.
Plaća ga kroz skuplju energiju, kroz poremećene opskrbne lance, kroz rast cijena prijevoza i hrane, kroz sigurnosne rizike, kroz političku nestabilnost na svojim granicama. I dok mi vodimo simboličke ratove oko ploča, zastava i povijesnih interpretacija, globalna geopolitička ploča se preslaguje bez nas. A mi smo još po šumama i gorama…
Europska unija danas nije u komfornoj poziciji. Energetski je ranjiva, politički fragmentirana, sigurnosno ovisna o NATO-u i SAD-u, a gospodarski pod pritiskom konkurencije iz SAD-a i Azije. Rat na Bliskom istoku dodatno povećava oscilaciju tržišta energenata i geopolitičku nesigurnost. To znači veći pritisak na industriju, na inflaciju, na javne financije. I znači još jednu rundu testiranja europske kohezije.
A Hrvatska? Hrvatska je mala, otvorena ekonomija. Ovisna o turizmu, uvozu energije, europskim fondovima i stabilnosti jedinstvenog tržišta. Nemamo luksuz ponašati se kao da nas se globalni potresi ne tiču. Nemamo luksuz voditi politiku temeljenu na emocionalnim refleksima i povijesnim resentimentima.
Ono što možemo, i moramo učiniti kao država jest hladno i racionalno jačati otpornost. Diversificirati izvore energije, ulagati u obnovljive kapacitete i skladištenje, razvijati prehrambenu sigurnost, jačati strateške rezerve, štititi ključnu infrastrukturu. Voditi vanjsku politiku koja je jasna, principijelna i usklađena s europskim partnerima, a ne improvizirana ovisno o dnevnim anketama i lajkovima.
Krizne teme treba prestati komunicirati infantilno kao da je sve „pod kontrolom” ili kao da se ništa ne događa. Građani nisu djeca. Oni razumiju ozbiljnost trenutka ako im se objasni bez dramatiziranja i bez skrivanja.
A što možemo učiniti kao pojedinci?
Prvo, prestati živjeti isključivo u prošlosti. Povijest je važna, ali nije operativni plan za 2026. godinu. Drugo, informirati se iz više izvora, a ne iz memova i navijačkih portala. Treće, racionalizirati vlastite financije, smanjivati osobnu ranjivost na energetske i cjenovne šokove gdje je to moguće. Četvrto, birati političke opcije koje nude ozbiljne programe otpornosti, a ne samo retoriku identiteta.
Najopasnija stvar u ovom trenutku nije panika. Najopasnija je iluzija da se ništa bitno ne mijenja.
Dok mi urlamo o tome čiji je djed bio na „pravoj strani”, nova realnost se oblikuje kroz cijene plina, sigurnosne sporazume, tehnološke utrke i vojne saveze. I ta realnost neće pitati jesmo li mi završili svoje povijesne rasprave.
Možemo nastaviti voditi ratove po komentarima, ili možemo li početi ozbiljno razgovarati o budućnosti? Ne panično. Ne histerično, hladne glave i otvorenih očiju. Jer svijet ne čeka da se mi dogovorimo tko je bio u pravu 1945. Svijet već odlučuje kako ćemo živjeti 2030.
