Kad si mlad, raduješ se budućnosti i uvjeren si da najbolje tek dolazi, kao u pjesmi Franka Sinatre. Unatoč svim ratovima, potresima, pandemijama i ostalim nedaćama koje si prošao uvjeren si u sretan kraj i nema tog Andrije Jarka koji te može pokolebati. Ne skidaš ružičaste naočale i osjećaš se nepobjedivo.
Međutim, dolaskom u srednje godine počinješ si postavljati pitanja kojih prije nije bilo, gdje sam sada, što sam postigao, kamo idem, i ono možda najvažnije, koliko mi je vremena ostalo ?
U tim godinama već bi trebao imati nekih 20 do 30 godina radnog staža i pristojno iskustvo iza sebe pa bi ti trebalo biti prilično jasno radiš li bar otprilike ono što voliš i u čemu se vidiš ili si negdje usput krivo skrenuo pa su te pogrešni izbori i stjecaj okolnosti zakucali u zonu komfora iz koje ne vidiš izlaz.
Sa svojih 50-ak godina već bi trebao biti načisto sa sobom jesi li obiteljski tip koji nalazi najveće zadovoljstvo u djeci i obitelji ili si slobodnjak koji se realizira kroz karijeru, je li tvoj bračni brodolom bio znak da si potratio vrijeme na pogrešnu osobu ili si ipak umjetnički tip koji još uvijek čeka nekog savršenog za svoj kreativni svemir.
Srednje godine nažalost donose i prve kronične zdravstvene probleme i više nije neobično niti neuobičajeno da ti se vršnjak požali na visok krvni tlak, srčane probleme, astmu ili križobolju zbog kojih uzima redovitu terapiju i već ti može sa pouzdanim iskustvom preporučiti koji je doktor u lokalnoj bolnici najveći stručnjak za tvoj zdravstveni problem i kod koga bi trebalo otići u Zagreb po drugo mišljenje.
Sada kada znamo sve gore navedeno, nameće se legitimno pitanje koji je pristup preostalom vremenu koje nam je ostalo najbolji ?
Prema mišljenju autora ovih redaka, a suprotno prevladavajućem stavu popularnih influencera, life coach-eva te inih self help eksperata, smatram da treba živjeti dan po dan bez opterećenosti onime što je bilo ili što će biti, nalazeći u svakom danu barem ponešto što vas veseli, podiže vam duh i kako kaže pjesnik “kristalnu kocku vedrine”…
