Ovo nije glazba, ovo je poruka. Nije kultura, nego politika. I dok se jedne pjesme proglašavaju prijetnjom, a druge proglašavaju „tradicijom“, jasno je samo jedno: nacionalizam nije problem, problem je samo čiji je. A država koja to prihvaća, sama potpisuje vlastito poniženje.
„Srpsko veče“ u Dvorani Globus organizira Srpsko narodno vijeće (SNV) – institucija koja se u javnom prostoru redovito predstavlja kao jamac dijaloga, suživota i demokratskih vrijednosti. Ista ta institucija već drugu godinu zaredom dopušta, štoviše smatra primjerenim, da se u glavnom gradu Hrvatske pjeva „Vidovdan“.
Nazovimo stvari pravim imenom. Ovo više nije ni „kulturna“ ni „humanitarna“ tradicija. Ovo nije previd. Ovo je organizirani, svjesni i ponovljeni politički čin.
„Vidovdan“ nije pjesma nego je manifest. Ideološki kod. Nacionalistički slogan pretvoren u refren. I ne pjeva se potajno, u nekom zapećku. Pjeva se javno, svečano, uz prešutni blagoslov države u kojoj se to događa.
Vidovdan nije bezazlen folklor ni tradicija. Vidovdan je politički simbol i povijesna parola, temelj srpskog nacionalnog mita u kojem se Kosovo zaziva kao „srce Srbije“. Mita koji nije ostao na riječima i notama, nego se vrlo konkretno prelio u ratove, razaranja i masovne žrtve, uključujući i Hrvatsku.
Zato pitanje nije tko pjeva, nego tko organizira i tko odobrava. Ako SNV stoji iza događaja, onda SNV stoji i iza poruke. A poruka je jasna: u Zagrebu je prihvatljivo veličati jedan nacionalizam, dok se drugi demonizira, zabranjuje ili proglašava civilizacijskom prijetnjom.
„Vidovdan“ je folk pjesma, buduća kulisa za pokolj, pjesma fitilj u kojoj se Kosovo ne spominje slučajno, nego programski. Pjesma oko koje se desetljećima gradi mitologija koja je proizvela ratove, razaranja i masovne grobnice. I sada ta mitologija dobiva pozornicu u Zagrebu, ne u Beogradu, ne u nekoj provinciji i krčmetini, nego u glavnom gradu Hrvatske.
Podsjetimo se ne tako davne prošlosti.
„Vidovdan“ nije stoljećima prenošena narodna pjesma. Napisao ju je Milutin Popović Zahar 1989. godine, po narudžbi Srpske pravoslavne crkve vezano uz obilježavanje 600. obljetnice Kosovskog boja. Sam autor je objasnio kako je pozvan da napiše pjesme o Kosovu povodom tog događaja, navodno uz „duhovnu inspiraciju“ patrijarha Pavla koji mu se „ukazao“ dok se on u stvaralačkom grču valjao po podu s notnim papirom.
Ta obljetnica obilježena je 28. lipnja 1989. na Gazimestanu, kod Prištine, gdje je Slobodan Milošević održao govor koji je povijest zapamtila kao najavu ratova koji su uslijedili. Govor u kojem Srbija više nije bila samo republika, nego država s povijesnom misijom. Govor koji su svjetski mediji prepoznali kao zlokoban signal raspada Jugoslavije i budućih sukoba. Histerija se širila poput požara. Jedna od rečenica: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“.
Ni simbolika tog skupa nije bila slučajna. Gazimestan nije bio „jugoslavenski“ događaj, nego srpski. Milošević je stigao vojnim helikopterom, Srbija je bila domaćin, a izostanci pojedinih članova Predsjedništva Jugoslavije i zapadnih ambasadora govorili su više od protokola. Od članova predsjedništva Jugoslavije nije došao samo Stipe Šuvar iz Hrvatske, kao ni ambasadori SAD-a i Turske. Ostali su sjedili u prvim redovima i „udivljeno“ slušali i gledali „vožda“.
Upravo zato SNV ne može istodobno glumiti promotora tolerancije i organizirati večeri u kojima se normalizira ideologija koja Hrvatsku ne priznaje kao povijesni subjekt, nego kao prostor tuđe mitologije.
I nemojmo se lagati, lani se pjevalo isto. Nije bilo distance. Ove godine opet. To više nije greška. To je poruka: možemo i hoćemo.
Jer ako u Zagrebu prolazi „Vidovdan“, sutra prolazi sve. Tada su granice izbrisane, kriteriji mrtvi, a država svedena na kulisu za tuđe nacionalne projekte. Vrijeme je da se to kaže jasno, bez okolišanja: ovo nije kulturna manifestacija, nego politički skup s glazbenom pratnjom.
Tko to ne želi vidjeti, ne vidi. Tko to tolerira, sudjeluje. A tko to financira, snosi odgovornost.
Jer dok se na spomen Marka Perkovića Thompsona dižu uzbune, sazivaju pressice, peticije i dijele lekcije o toleranciji, „Vidovdan“ prolazi bez ikakvog institucionalnog problema. Bez osude, bez zabrinutosti, bez moralne panike. Opet isti, dobro poznati dvostruki standardi.
Ako je nacionalizam problem, onda je problem uvijek. Ako nije, recite to jasno. Jer država koja tolerira tuđe mitove na vlastitoj pozornici, a vlastite proglašava opasnima, nije država vrijednosti nego država dvostrukih kriterija. A dvostruki kriteriji nikad nisu slučajni, nego politička odluka.
Ne možete istodobno tražiti poštovanje države u kojoj djelujete, a iz godine u godinu organizirati događaje u kojima se kroz pjesmu reafirmira nacionalna ideologija druge države, s jasnim povijesnim i teritorijalnim konotacijama.
Ovo nije napad na ljude, identitet ili pravo na kulturno okupljanje. Ovo je kritika svjesne normalizacije nacionalizma pod krinkom glazbe, uz prešutnu podršku onih koji bi trebali znati bolje.
