Rezultati austrijskog Integracijskog barometra, prema kojima većina građana negativno ocjenjuje suživot s migrantima i izbjeglicama, ne bi trebale predstavljati nikakav iznenadni obrat (možda jedino za progresivoidnu ekipu!), nego nastavak procesa koji traje godinama.
Kako navodi portal Kath.net, danas točno dvije trećine građana Austrije smatra da suživot s muslimanima u njihovoj zemlji ne funkcionira dobro. Prije deset godina takvo je mišljenje imalo 51 posto ispitanika, što znači da je porast nezadovoljstva značajan.
Riječ je o nakupljenom nezadovoljstvu i frustracijama koje se više ne mogu prikriti birokratskim izvješćima, moralnim ucjenama ni kontrolom jezika u javnom prostoru. Ono što se danas mjeri anketama, odavno se može vidjeti u svakodnevnom životu.
Austrija pritom nije poseban slučaj. Prošle godine Velika Britanija svjedočila je velikim prosvjedima protiv migrantske politike, koje je službeni diskurs pokušao prikazati kao devijaciju ili sigurnosni problem, umjesto kao političku poruku. No poruka je bila jasna: velik dio društva više ne prihvaća politiku otvorenih vrata i njezine posljedice, osobito kada se one koncentriraju u određenim kvartovima, školama i lokalnim zajednicama, dok političke i medijske elite žive izvan tog dohvata.
Slični trendovi vidljivi su u Francuskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i nizu drugih zapadnoeuropskih zemalja. Francuska se već desetljećima suočava s problemima integracije koji su prerasli u trajnu nestabilnost pojedinih urbanih zona. Samo u toj zemlji postoji oko 800 no-go zona. Švedska, koja je dugo služila kao model „humanitarne velesile“, danas se suočava s posljedicama masovne imigracije u obliku porasta kriminala, getoizacije i paralelnih društava. U Velikoj Britaniji raste nepovjerenje prema institucijama koje više nisu u stanju provoditi vlastita pravila jednako na cijelom teritoriju. U Nizozemskoj se organiziraju privatne patrole građana koje kontroliraju granicu.
Raskorak politike i stvarnosti
Zajednički nazivnik tih procesa nije „ksenofobija“, kako se to često pojednostavljeno tvrdi, nego dubok raskorak između političkih odluka i stvarnosti na terenu. Migracijska politika desetljećima se vodila kao ideološki projekt. Kritika se proglašavala moralno neprihvatljivom, a upozorenja su se odbacivala kao populizam. Rezultat toga nije veća tolerancija, nego rast nepovjerenja i politička polarizacija.
Posebno je indikativno da građani jasno razlikuju pojedine migrantske skupine. Pozitivniji odnos prema Ukrajincima pokazuje da problem nije u samom dolasku stranaca, nego u kulturnoj kompatibilnosti, radnim navikama, odnosu prema zakonima i spremnosti na integraciju. Ta razlika razotkriva slabost službene teze prema kojoj su svi migracijski procesi jednaki i jednako „obogaćujući“. Društva instinktivno prepoznaju razliku između integracije i paralelizma.
Upozorenje
Austrijsko istraživanje zato treba čitati kao simptom šire europske krize upravljanja, ali i krize političke odgovornosti. Elitama je dugo bilo važnije očuvati vlastiti moralni imidž nego priznati pogrješke i prilagoditi politiku stvarnim okolnostima. No biračko tijelo postaje sve manje spremno plaćati cijenu takvog pristupa.
Za zemlje poput Hrvatske, koje još nisu u punoj mjeri osjetile posljedice masovne imigracije, ova iskustva trebala bi biti upozorenje, a ne obrazac koji treba slijediti. Ono što Zapadna Europa danas pokušava sanirati, godinama je provođeno bez ozbiljne rasprave i bez jasnih kriterija. Austrijski podatci pokazuju da se računi na kraju uvijek ispostave, samo je pitanje hoće li se iz toga nešto naučiti ili će se grješke ponoviti i u hrvatskom slučaju.
