Prema tipološkom tumačenju Biblije, svaka ličnost iz Starog Zavjeta ima svoj preslik u Novom Zavjetu. Po toj tipologiji, Mojsije je pralik Isusa Krista. Ovaj članak oslanja se na takvo razmišljanje te vuče paralele s aktualnim američkim predsjednikom. Analiza uspoređuje Mojsija i Trumpa, ali donosi i mnoge druge važne podatke iz američke povijesti i politike.
Jordan Peterson kao uvertira
U lipnju 2022., Jordan Peterson održao je predavanje u Zagrebu. Jedna njegova misao posebno mi se urezala u pamćenje. To je bilo kada je objasnio zašto toliko puno ljudi svjesno izabire živjeti u ropstvu. Dakle, ne govori se o onima koji su na nešto prisiljeni, nego o onima koji imaju izbor, ali biraju ropstvo. Razlog tome je taj što alternativa ropstvu nije Obećana Zemlja, već pustinja. Lako bi bilo da postoji izbor između tiranije i savršenstva. No, u stvarnom životu, izbor se svodi na komfor u ropstvu te slobodu u pustinji.
Tek kad sam čuo te Petersonove riječi, počeo sam dublje razmišljati o tome kako Mojsije zapravo nije odveo Židove u Obećanu Zemlju, već u pustinju. Štoviše, odveo ih je u pustinju u kojoj su skoro svi umrli, tj. gotovo nitko od onih koji su izišli iz Egipta (čak niti Mojsije) nije ušao u Izrael.
Upravo na temelju tog promišljanja nastao je ovaj tekst.
Početak poslanja dvojice izabranih ljudi
Mojsije je odgojen na faraonskom dvoru. Živio je u izobilju svega i ništa mu nije nedostajalo. Ipak, nije zaboravio da je Židov. Vidio je svoj narod kako pati u ropstvu te nije ostao imun na njegov plač. Mogao je nastaviti živjeti luksuzno, no on je sve to ostavio kako bi (riskirajući život) izbavio svoje sunarodnjake iz ropstva.
Istu situaciju uviđamo kod Trumpa. On je imao gotovo 70 godina kad je (2015.) objavio kandidaturu za predsjednika. Nije to morao učiniti. Slavu, bogatstvo i popularnost već je imao. Mogao je zasluženo uživati u plodovima svoga rada kroz nekoliko desetljeća. No, nije zaboravio da pripada američkom narodu. Vidio je svoj narod kako pati te je odlučio odreći se uživanja u mirovini kako bi pokrenuo borbu za oslobođenje svog naroda iz ropstva.
Put u nepoznato
Treba se vratiti na podatak o tome da Mojsije nije Židove odveo u Obećanu Zemlju već u pustinju. Gledajući s površnog i materijalističkog aspekta, on ih nije odveo u bolju budućnost. No, odveo je svoj narod u smjeru bolje budućnosti. To bi trebali imati u vidu svi oni koji iznose kratkoročne kritike Trumpa. Do kraja njegovog drugog mandata nije moguće realizirati cijelu njegovu viziju SAD-a. Međutim, to nije razlog za defetizam, već upravo suprotno – dodatan poticaj da se ostane na tom ispravnom putu kojim su Amerikanci krenuli od siječnja 2025. godine.
Možda ni ljudi koji su glasali za Trumpa neće doživjeti ispunjenje sna za kojeg su glasali, tj. potpuno uništenje američke duboke države (deep state) te uspostavu vlasti koja je odgovorna isključivo onima koji ju na izborima imaju pravo smijeniti. Ali, to je sve sada manje bitno. Najvažije je da je to prekrasno putovanje započelo te da više ne može biti zaustavljeno.
Informacije o židovskoj povijesti
Prije nastavka daljnje komparacije, nužno je razjasniti određene činjenice iz Starog Zavjeta. Židovi su izišli iz Egipta misleći da idu u Izrael. No, oni su u pustinji (u duhovnom smislu) skrenuli s pravog puta. Bog ih je za kaznu odlučio u geografskom smislu skrenuti s pravog puta, zbog čega su 40 godina lutali pustinjom.
Gledajući općenito Židove koji su iz Egipta otišli u pustinju, oni su uglavnom tamo i umrli. To im je bila kazna za njihove grijehe (nezahvalnost, manjak vjere itd.). Iznimka su jedino Židovi koji su u trenutku pobune protiv Boga imali manje od 20 godina. Oni su ipak doživjeli ulazak u Obećanu Zemlju (Br 14,31). Ostali koji su ušli u Izrael bili su oni koji su rođeni u pustinji. Osim te dvije kategorije, u Izrael je ušlo još samo dvoje ljudi, koji će biti navedeni u nastavku.
Bog nikada ne krši obećanje pa je tako održao svoju riječ o tome da će Mojsije ugledati Obećanu Zemlju. Ipak, pronašao je način da Mojsiju održi obećanje, a da mu ipak dosudi kaznu. Naime, Mojsije je također iskazivao nepovjerenje i neposlušnost prema Bogu. Kao kaznu zbog toga, nije smio ući u Izrael. Židove su u Obećanu Zemlju uveli Jošua (sin Nunov) i Kaleb (sin Jefuneov) zato što su oni vjerovali Jahvinom obećanju (Br 14,30; Pnz 1,36-38). Inače, prema tipološkom tumačenju Biblije, Jošua je pralik sv. Petra.
Čudo kao početak velike avanture
Židovski izlazak iz Egipta započeo je velikim Božjim čudom – prijelaskom kroz rastvoreno Crveno more. Ništa manje čudo nije bila ni Trumpova pobjeda na izborima 2024. godine.
Realna vjerojatnost da će netko poraziti cijeli sustav koji se umrežio protiv njega jednaka je vjerojatnosti da će se more rastvoriti.
Sličnosti između ta dva događaja uviđamo i u hrabrosti tadašnjih Židova (koji su hodali po morskom dnu s morem na obe strane) te većine Amerikanaca na prethodnim izborima. Odluka o glasanju za Trumpa predstavljala je ogromnu hrabrost jer (oni koji su se na to odlučili) znali su da zauvijek mijenjaju svijet u kojem žive.
Prije Trumpa, Amerikanci su živjeli u ropstvu iluzije dvostranačke demokracije. Naime, nikada nisu ni imali stvarnu opoziciju svojoj vladi. Imali su jedino (svake četiri godine) izbor o tome koja će stranka nastaviti provoditi stare ratove i pokretati nove. Tek s Trumpom su Amerikanci (2016., 2020. i 2024.) na izborima imali stvaran izbor žele li antiratnog ili proratnog predsjednika.
Postoji i određena razlika navedena dva događaja. Ona se odnosi na to što je Židove nakon prijelaska Crvenog mora dočekala pustinja, dok je Trumpova pobjeda nad Kamalom Harris u posljednji trenutak spasila čovječanstvo od Trećeg svjetskog rata. Dakle, ovdje uviđamo čak i trenutačnu konkretnu pozitivnu posljedicu rezultata izbora. Da Trump nije pobijedio, možda nas sada ne bi ni bilo jer bi nuklearni rat već počeo i čovječanstvo bi bilo uništeno. Njegova pobjeda spasila je opstanak svijeta.
Altruizam za buduće generacije
Daljnja razlika između Židova u vrijeme Mojsija te Trumpovih pristaša danas odnosi se na percepciju samih sebe. Židovi su bili uvjereni da će ući u Izrael. To bi se i dogodilo da nisu pali u grijeh.
Nasuprot tome, barem jedan dio onih koji su glasali za Trumpa zasigurno ima makar u podsvijesti misao o tome da neće doživjeti realizaciju svega za što su glasali. Međutim, upravo ta najveća razlika navedena dva događaja je suština altruizma brojnih Amerikanaca danas. Oni se bore svim silama, a znaju da (ako i dožive svijet za koji se bore) nisu oni ti koji će najveći dio vremena uživati u plodovima svoje borbe. Stoga MAGA pokret predstavlja i borbu za buduće generacije, kako bi one živjele u slobodi te da one ne bi morale prolaziti kroz ono što Trump trpi. To je zapravo definicija požrtvovnosti: žrtvovati sebe i uputiti se u nepoznato, a najviše zbog toga da bi naraštaji koji dolaze mogli uživati u plodovima našeg rada. Te generacije nikada neće ni moći razumjeti kroz što smo mi sve prolaziti, našu patnju, tjeskobu od neizvjesne budućnosti itd. Ali, nema veze – bolje da ne osjete. Upravo to će ljude koji žive
u ovom povijesnom trenutku učiniti posebnima. Uostalom, spomenute buduće generacije neće moći shvatiti ni onaj osjećaj od 6. studenog 2024. ujutro, kad je u SAD-u dobro pobijedilo zlo.
Trump kao novi Abraham Lincoln
Na predsjedničkim izborima 1860. godine pobijedio je Abraham Lincoln, čime je postao prvi američki predsjednik iz Republikanske stranke. Na (jednako povijesnim) izborima 2024. godine pobijedio je republikanac Donald Trump. Mnogi potpuno opravdano vide Trumpa kao novog Abrahama Lincolna. Gledajući njihove ideale i predanost borbi za ispravne vrijednosti, ta usporedba je potpuno valjana.
Ono što je važno jest da su nakon Lincolnove pobjede (1860.) republikanci ostvarili vladavinu od 24 godine bez prekida. Dakle, pobjeđivali su na 6 predjedničkih izbora zaredom. Jednako je važno i to da su od 1861. do 1993. (kroz te 72 godine) republikanci vladali 56 godina. Nema razloga da se (počevši od izbora 2024.) taj rekord barem ne ponovi (ako ne i nadmaši). Kad postoji pravi lider (Lincoln ili Trump) koji pokrene i organizira narod na kvalitetan način, onda je manji problem nastaviti njegovu borbu.
Dok je bio predsjednik, Lincoln nije bio ikona američke povijesti, već nikad prije viđeni političar. Pola države ga je toliko mrzilo da je bilo spremno ići (i išlo je) u rat protiv njega. A danas je Lincolnovo lice uklesano na Mount Rushmore. Povijest se ponavlja (i ponovit će se) s Trumpom te će i njegovo lice jednoga dana krasiti tu planinu. No, dugačak je put do toga.
Kad je Lincoln došao na vlast, poražena strana nije prihvatila njegovu pobjedu na izborima, već se odlučila na rat protiv legalne američke vlade (u kojem su ponovili svoj poraz). To neka bude opomena onima koji razmišljaju o građanskom ratu protiv Trumpa. U 19. stoljeću, robovlasnici na Jugu okupili su se u Demokratsku stranku sa ciljem da robovlasništvo ostane legalno. Lincolnovo ukidanje ropstva bilo je za njih egzistencijalna prijetnja. Oni nisu dopustili da im Lincoln legalno oduzme robove (oslobodi ih), već su formirali Konfederaciju (11 južnjačkih država u kojima su demokrati bili na vlasti), čime je počeo Građanski rat (1861.-1865.). Dakle, sve je počelo od toga što se poražena strana (na izborima) nije pomirila s Lincolnovom pobjedom.
Imali su i dobar razlog za takvo što. Lincolnova politika za njih nije bila samo politički poraz, već i kraj njihovog parazitiranja na radu potlačenih robova. Radilo se o tome da Lincoln nije došao na vlast zato da jedna stranka zamijeni drugu, već da se u potpunosti uništi robovlasnički sustav.
Ista situacija odvija se i danas. Trumpov ulazak u Bijelu kuću ne označava promjenu jednog čovjeka, predsjednika, vlade ili stranke na čelu SAD-a. On želi u potpunosti urušiti taj nepravedni sustav od kojeg demokrati žive. Ili bolje rečeno: na kojem demokrati parazitiraju.
Zato je Trump njima danas jednaka prijetnja kao i Lincoln nekada. Lincoln nije doživio ono za što se borio, ali je pokrenuo borbu za bolji svijet. Trump će možda doživjeti ono za što se bori (ako i njega, kao i Lincolna, ne ubiju), ali to je manje bitno u odnosu na činjenicu što je on sve pokrenuo.
Zapravo, ovoliko koliko demokrati mrze Trumpa su (toliko jako) mrzili još jedino Lincolna. Stoga ne treba čuditi toliko snažan otpor njegovoj vladavini. Lincoln je bio prisiljen četiri godine voditi rat kako bi ostvario društvo u kojem su svi slobodni bez obzira na boju kože. Ta pobjeda je ostvarena, ali borba za jednako pravedan status svih ljudi u društvu (bez obzira na rasu) i dalje traje. Zato treba naglasiti da je Trump u drugom inauguracijskom govoru naglasio kako njegova pobjeda na izborima (2024.) ne bi bila moguća bez toliko velike podrške Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca. Oni jako dobro znaju tko se istinski zalaže za njihovu bolju budućnost.
Glavni razlog zašto je napisano ovo poglavlje nije toliko pitanje rasne jednakosti, koliko podatak o vladavini republikanaca od 24 godine bez prekida (počevši od Lincolna). Ta informacija je ključna za nastavak članka.
Dugoročno planiranje
Kao što je već rečeno, republikanci su (od 1860.) pobjeđivali na šest predsjedničkih izbora zaredom. Nema nikakvog razloga da se taj rekord ne ponovi (ako ne i nadmaši). Ukoliko republikanci ostanu na ispravnom (Trumpovom) putu, taj niz će se ponoviti. To bi značilo da će Republikanska stranka vladati barem do 2049. godine.
Tu ohrabrujuću misao treba imati u vidu kako bismo shvatili zašto je moguće već sada krojiti planove za toliko daleku budućnost. Dakle, uopće nije rano za razmišljanje o tome tko će pobijediti na izborima npr. 2036. godine.
Trump oslobađa žene iz ropstva
Postoji jedna kategorija ljudi koja zahvaća polovicu stanovništva, a u politici nema ni približno toliko važan utjecaj. To su žene. Sve do Trumpovog dolaska na vlast, žene nisu imale tako bitnu ulogu u nekoj američkoj vladi. Razdoblje Trumpove vladavine stoga se može opisati kao Žensko proljeće. O ogromnoj ulozi žena u Trumpovoj vladi sam već napisao jedan članak (dostupan ovdje). Kao što je Mojsije oslobodio Židove od faraona, tako i Trump oslobađa žene od nedovoljno važne uloge u ovome svijetu.
Jedan od prioriteta Trumpove politike jest zalaganje za bolji i pravedniji tretman žena u društvu, kao i njihovu veću ulogu u politici. Trumpa srce boli zbog toga što su žene kroz povijest bile (i ostale) nepravedno tretirane. Zato njegov dolazak na vlast predstavlja povijesnu prekretnicu po tom pitanju jer on radi sve kako bi se takvo što okončalo. Trump je otvorio put tome da budućnost američke politike pripadne ženama. Najizravije je to učinio time što je postavio žene na najodgovornije funkcije u svojoj vladi.
Primjer za to je Pamela (Pam) Bondi, koja je američka ministrica pravosuđa i glavna državna tužiteljica (u SAD-u je to ista funkcija). Pam Bondi je lijepi anđeo čuvar Trumpove vlade i cijelog MAGA pokreta. Ona vraća zakon i red na ulice, čisti zemlju od droge i bandi, progoni narko kartele i međunarodne kriminalne skupine te uhićuje strane agente u američkim obavještajnim strukturama.
Naravno, i dalje ima prostora za još veći napredak žena. U nastavku će biti opisani konkretni koraci kroz koje bi to trebalo postići.
Zagrijavanje za prvu američku predsjednicu
Sada treba mentalno spojiti prethodna dva poglavlja: vjeru u (barem) 24 godine neprekinute vladavine republikanaca te veliku ulogu žena u Trumpovom pokretu.
Kao što je vrlo važna Pam Bondi, tako postoji i jedna druga žena koja ima naročito bitnu funkciju u Trumpovoj vladi. Radi se o Tulsi Gabbard, s kojom Trump ima poseban odnos. On ju je postavio na čelo DNI-a (Director of National Intelligence), što znači da ona nadzire i rukovodi rad svih 18 američkih obavještajnih službi. No, već i prije Trumpovog dolaska na vlast, ona je imala važnu ulogu u njegovoj pobjedi na izborima. Naime, upravo je Tulsi Gabbard pripremala i uvježbavala Trumpa za debatu protiv Kamale Harris. S tako pametnom i šarmantnom mentoricom, pobjeda mu je bila zagarantirana.
Potpuno je jasno da će američki potpredsjednik J. D. Vance biti kandidat Republikanske stranke na idućim izborima. Dakle, republikanci imaju kandidata za izbore 2028., a onda i za 2032. (kad Vance bude u borbi za drugi mandat). Zato treba već sada početi planirati kandidate i za izbore nakon Vanceove vladavine. Krajem siječnja 2025., Vance je na Twitteru (X) napisao da „Tulsi Gabbard i RFK Jr. predstavljaju dijelove nove koalicije u našoj stranci.“ Dodao je i kako izjaviti da oni nisu
dobrodošli u Trumpovu vladu predstavlja uvredu za sve one nove birače koje su oni sa sobom doveli u MAGA pokret. Oduševljen tom njegovom izjavom, napisao sam komentar na tu objavu u kojem sam zamolio Vancea da na idućim izborima odabere Tulsi Gabbard za svoju zamjenicu (running mate). To bi značilo da će ona (nakon Vanceove pobjede 2028.) postati američka potpredsjednica. Takvo što (njezin višegodišnji boravak na toj funkciji) doveo bi do toga da ju narod počne percipirati kao osobu na vrhu (pri vrhu) američke vlade. To bi pak uvelike povećalo njezine izglede za kandidaturu i pobjedu na predsjedničkim izborima 2036. godine.
Predsjednica Tulsi Gabbard
Mojsije, zbog svojih grijeha, nije smio ući u Obećanu Zemlju. Međutim, Bog mu je ispunio svoje obećanje o tome da će ju jednoga dana vidjeti. To se i dogodilo. Mojsije je živio 120 godina te je doživio dan kada je ugledao Izrael.
Ne znamo hoće li Trump do kraja svog životnog poslanja možda nešto zgriješiti. Nadajmo se da neće. No, u svakom slučaju, bilo bi pravedno da ga Bog nagradi dugim životom za sva dobra djela koja je učinio (okončavanje ratova, borbu protiv rasizma, zalaganje za bolji položaj žena u društvu itd.). Time bi postojala velika vjerojatnost da Trump (kao i Mojsije) barem ugleda kako će izgledati država u koju vodi svoj narod (Mojsije geografski, a Trump politički).
Ako Trump bude živio barem 90 godina (a dao mu Bog i više), on bi mogao doživjeti dan kad će ugledati ono što bi za njega bila Obećana Zemlja. To se konkretno odnosi na pobjedu Tulsi Gabbard na predsjedničkim izborima 2036. godine.
Ako Trump doživi Tulsi Gabbard kao prvu američku predsjednicu, to bi za njega značilo ugledati svitanje ispunjenja svog životnog poslanja. Gledati inauguracijski govor Tulsi Gabbard bi za Trumpa bio osjećaj kao za Mojsija kad je ugledao Obećanu Zemlju.
Još nešto treba naglasiti. Tulsi Gabbard ne bi bila samo prva žena na čelu SAD-a. Ona bi bila i prva Azijatkinja (rođena je na Američkoj Samoi) te prva hinduistkinja na toj funkciji. Takvo što bilo bi ostvarenje Trumpovog sna za koji se cijeli život borio te krunski dokaz da je od početka vodio svoj narod u pravom smjeru – putem mira i tolerancije.
Zaključak
Temeljem svih analogija koje su iznesene u ovom članku, možemo zaključiti da je predsjednik Trump doista novi Mojsije koji svoj narod izbavlja iz ropstva. Koliko je još dugačak put do ulaska u Obećanu Zemlju – to ne znamo. Ne znamo ni tko će Amerikance uvesti u Obećanu Zemlju (kao što je Jošua uveo Židove). Znamo samo da ih je Trump (kao Mojsije) izbavio iz ropstva.
Također, znamo da se američki narod (pod kvalitetnim vodstvom) uputio u ispravnom smjeru te da će i taj dan (Obećane Zemlje) doći. Amerikanci su na posljednjim izborima odbacili sustav koji ih je porobio (i u kojem su do tada živjeli) te se zaputili u novu avanturu.
Ako ćemo povlačiti analogiju, onda je važno istaknuti da je najgore iza nas (starozavjetnim rječnikom: ropstvo u Egiptu). Nadalje, čudesan prolazak kroz Crveno more (pobjeda antiratne opcije na izborima) također je obavljena. Misao za kraj, koja treba ulijevati najviše optimizma, odnosi se na to gdje se Amerikanci nalaze sada kad su izišli iz ropstva (uspoređujući to sa Starim Zavjetom). Dakle, ovo što se trenutačno odvija je još uvijek pustinja u odnosu na Obećanu Zemlju, koja će jednog dana doći kad sve ovo prođe. Svakim novim danom Trumpove vladavine, svakim daljnjim korakom kroz pustinju, narod je sve bliže Obećanoj Zemlji. Njezin izgled se nazire i ona izgleda ljepše od ičega što smo do sada vidjeli. Čini se da ćemo ju možda doživjeti i bez 40 godina lutanja kroz pustinju, ali još je rano za donošenje zaključaka. Bilo kako bilo, J. D. Vance i Tulsi Gabbard već se pripremaju uvesti narod u Obećanu Zemlju.
