– KAD ISTINA POSTANE LAŽ, UVREDA KOMPLIMENT, A SLOBODA GRIJEH –
„Sve vas vidi
sve vas vidi
svemirska policija
svetlost univerzuma
svemirska policija jahač magle“
Momčilo Bajagić
Kad me Filip zamolio da napišem kolumnu za njegov site odmah mi je palo na pamet kako valja pisati o slobodi govora. Zašto baš o tome? Prvo stoga što kad kreće novi medij valja odmah postaviti pravila. No još više zato što su mediji u nas postali poligon za političke iluzije, emocionalne ispade i mitologiju. U njima su se udomaćile legalizirane i posve legitimirane teorije zavjere. A u Hrvatskoj se sloboda govora svodi na tri počela: pravo da se viče i vrišti, potom pravo da se vrijeđa sve i svakog i, konačno, pravo da se o svemu laže. Sve drugo je „cenzura“. Sve što joj proturječi neprihvatljiva je „politička korektnost“. A sve što se provjerava, ili što traži elementarne podatke, to je „dnovinarstvo“.
Krenut ću sa idejom mog dragog Krega. Josip je imao jednostavnu definiciju slobode govora. Sloboda govora je pravo da budemo u krivu. Ali, ona ne uključuje pravo da budemo imuni na kritiku, niti da se društvo pretvara u staju u kojoj se svaka galama smatra mišljenjem i svaka glupost stavom. Otvorenost javnog prostora, pisao je, ne dokazuje ispravnost mišljenja već samo potvrđuje da je budala onaj tko to zaista jest. Međutim, problemi nastaju kada dotični ima publiku i medijsku logistiku. A danas i to da ga „uhvati“ algoritam. Algoritam koji ne razlikuje istinu od buke, nego pojačava ono što izaziva bijes. Pa to „mišljenje“ počne oblikovati javnost.
U hrvatskoj javnosti danas se zbiva paradoks koji omogućava da najveći neprijatelji slobode govora budu oni koja ga najglasnije zazivaju. Zato što slobodu govora ne razumiju kao javno dobro, nego kao oružje. Ti i takvi stalno su i iznova uvrijeđeni. Umjetnost, povijest, znanost, evolucija, seksualnost, činjenice o izbjeglicama, stvarnost o Jasenovcu, fakti o nama samima – sve to smeta. Neprijatelje slobode govora, hinjene njene najveće zagovaratelje, vrijeđaju povijesne činjenice. Toliko da će ih proglasiti mržnjom. A svaku će kritiku doživjeti napadom na identitet. Osobni, vjerski, nacionalni, svaki. To što živimo u svijetu razuma, a ne mitova, doživjet će ideološkom provokacijom. I borit će se protiv toga.
Ono što sam naučio sam jest da ljudi koji se zalažu za slobode i prava prije svega misle na svoje slobode i prava. Tako i oni koji zazivaju slobodu govora često traže tu slobodu za sebe, za vlastiti govor. Sloboda je to da kažu kako „Srbi lažu“, „homoseksualizam razara društvo“, „feministice mrze sve hrvatsko“, „migranti prijete zločinima“. Ili kako je Jasenovac bio radni logor. Tu se uklapa i ZDS kao stari hrvatski pozdrav. I to nije govor, nego ideološki režim. Trik. Koji skriva bit stvari.
A kada se taj narativ ospori, kritizira ili obznani kao laž – to je cenzura. Udbaška. Ili, tko god bio neprijatelj tada. Ti „slobodnjaci“ i „osloboditelji“ govora ne podnose da ih se nazove manipulatorima, populistima, širiteljima mržnje. Sve i kada upravo to jesu. Ne podnose da se
njihov govor analizira kroz činjenice. Žele apsolutnu slobodu za sebe. A drugima nude ograde i ograničenja. To je pluralizam. Ali, „pluralizam“.
Ukrast ću još jednu Kregovu misao. Najbolja laž jest ona koja sliči istini. Ali iskrivljenoj do groteske. Da, takva stvarnost danas dominira medijskim prostorom. Potvrđuju ju „analitičari“ ratova od Ukrajine do Gaze, pa oni koji relativiziraju ratne zločine, svi razni mrežni nazovi-intelektualaci, i oni koji svakodnevno izmišljaju neprijatelje. Od teorija o velikoj zamjeni stanovništva pa do teorija o pedofilskim mrežama ili tisućama malodobnika koji žele promijeniti spol. Kratak je put od antivakseraja do antiznanosti. A onda mali korak do protivnika hrvatskog naroda i „stranih plaćenika“.
I nije ovo nipošto hrvatska specifičnost. Mitologija „krize slobode govora“, lažna pobuna protiv nepostojeće cenzure koja zapravo cilja na govor bez posljedica nije samo domaća stvar. Sloboda govora danas svuda znači slobodu za najtoksičnije sadržaje i najegzotičnije aktere. Radikalizam, rasizam, mizoginija, teorije zavjere nisu više rubni fenomeni, već obilježje političke ekonomije mreža i platformi.
Jednako tako, pozivi na slobodu govora događaju se usporedo dok se briše granica između političkog neslaganja i ekstremističke propagande. Negativnosti, društvene aberacije, postaju ono što se, valjda, treba štititi. A osporava se nastojanje regulatora koji traže transparentnost. Sustavno provjeravanje činjenica šteti profitu i klikovima. Pa se od njega odustaje. A istodobno država i politički akteri žele sustav kontrole. Pa kreće globalni rat dva modela: deregulirane anarhije i paternalističke kontrole. U prvom vlada algoritam, u drugom birokracija. U oba slučaja istinska sloboda govora samo je simbolička dekoracija.
Stoga valja razlikovati ono što se uporno trpa u isti koš: uvredu, govor mržnje i ekstremističku propagandu. Uvreda je dio javnog života i, ako ćemo iskreno, dio demokracije. Govor mržnje nije samo „ružno“ mišljenje, nego politička tehnologija koja određenu skupinu označava kao manje vrijednu, opasnu, tuđu, nepotrebnu. Ekstremistička propaganda poziv je na nasilje, bilo direktno ili kroz ritualnu dehumanizaciju. Dok uvredu treba tolerirati (pa i ismijati), govor mržnje treba jasno imenovati, a ekstremizam – ograničiti. Ne zbog uvrijeđenosti, nego sigurnosti.
U Hrvatskoj je linija između ta tri pojma namjerno nejasna. Svaki put kada se kritizira ZDS, kaže se kako to „pogađa branitelje“. Kad se govori o Thompsonu, tvrdi se da se napada Domovinski rat. Kad se upozorava na rast nasilja, optužuje se „komunjare“. Ritual nacionalnog infantilizma traje godinama. A normalizira se govor koji u svakoj drugoj europskoj zemlji predstavlja granicu koja se ne smije prijeći.
No, nije problem u uvredama. Problem je što se govor mržnje predstavlja kao identitet, a identitet kao svetinja. Problem je kad se netko uvjeri da je ljudski život manje vrijedan ako nosi pogrešno ime, zastavu ili spolnu orijentaciju. Kad politička retorika otupi empatiju. Kad se naviknemo da je mržnja samo „stvar“ mišljenja. Ili izražavanja. To je ista ona dehumanizacija koja se naziva domoljubljem.
Sloboda govora, suprotno svem narečenom, nije ni apsolutna ni neograničena. Kao i svako pravo, postoji u kontekstu. Povijesnom, političkom, institucionalnom. Jednog društva i države. Ako država ne uspijeva sankcionirati poziv na nasilje, tad i nije država. Ako društvo ne može kritizirati laž, ne radi se o demokraciji. Ako se sloboda govora svodi na pravo
najglasnijih da rade najviše štete, to i nije sloboda, nego društveni nihilizam. I njegov najjasniji i najjadniji izričaj.
Demokracija ne može funkcionirati bez hrabrosti da se izgovori istina. Bez obzira koga će ona pogoditi. No, isto tako, demokracija ne smije biti talac onih koji slobodu govora shvaćaju kao dozvolu za širenje mržnje, laži i falsifikata. Pravo na govor ne znači pravo na nekažnjivost, ne uključuje pravo na dehumanizaciju. Pravo biti u krivu ne znači pravo da se krivnja pretvori u politički program.
Ako sloboda govora nešto znači, to je da se društvo može – i mora – braniti. I od cenzure, ali i od mržnje. Da se smije kritizirati bez straha, ismijavati bez svetih krava, ali i da se smije povući granica bez kompleksa. Da se jasno kaže: riječ je sloboda dokle god ne postane oružje. A kad to postane, tad sloboda prestaje biti fraza i postaje odgovornost. Sve ostalo samo je galama s lošim namjerama.
I, zato, svaki novi medij, kao i ovaj na kojem pišem, valja vrednovati slobodu, a ne „slobodu“. I govor, a ne „govor“. Ne samo zato što je to demokratski. Već stoga što bez toga demokracije nema. A demokracija bez istine postaje samo dekoracija za tuđu moć.
