Postoje dvije vrste ljudi: oni koji tračaju i oni koji tvrde da ne tračaju. Ovi drugi su posebno zanimljivi. Trač nije samo zloba. On je komunikacijski alat. Problem nastaje kad alat postane oružje.
Istina je jednostavna: trač je star koliko i čovjek. Još dok nismo imali internet, imali smo vatru. Oko nje se pričalo tko je lovio, tko je pobjegao, a tko se „čudno ponaša otkad ide po vodu s onim iz drugog plemena“. Danas samo imamo brži Wi-Fi i sporiju samokontrolu.
Ali zašto uopće tračamo? I je li to znak pokvarenosti ili nečeg puno ljudskijeg?
Radio Mileva je najpoznatiji sinonim za ženu koja sve zna, sve prva sazna i proširi vijest po cijelom kraju. Baba tračara, jezičara – žena koja je uvijek spremna za nove detalje dok je opajdara narodski izrazi za ženu koja je zlobna, svađalica i koja „gura nos“ tamo gdje mu nije mjesto. Google baba je među novijim sleng nazivima, ali sve to na kraju svodi se na isto.
Trač kao društveno ljepilo
Psiholozi i sociolozi već dugo tvrde da je trač dio normalne društvene komunikacije. Britanski evolucijski psiholog Robin Dunbar čak je sugerirao da je ogovaranje moderni oblik „socijalnog dotjerivanja“, nešto poput onoga što majmuni rade kad si međusobno čiste krzno. Samo što mi čistimo reputacije.
Tračanje povezuje ljude (osjećaj „mi znamo nešto“), jača grupnu pripadnost, prenosi društvene norme („to se ne radi“), daje osjećaj važnosti i uključenosti. Drugim riječima, trač nije samo zloba. On je komunikacijski alat. Problem nastaje kad alat postane oružje.
Zašto je tako slatko pričati o drugima?
Budimo iskreni, pričati o tuđim životima često je lakše i zanimljivije nego baviti se vlastitim. Trač aktivira nekoliko psiholoških mehanizama: osjećaj moći jer informacija je valuta. Onaj tko zna taj i vrijedi. Olakšanje vlastitih frustracija jer lakše je analizirati tuđe pogreške nego vlastite. Zabava jer drama je privlačna pa nije slučajno da tabloidi opstaju. I na posljetku – socijalna navigacija jer učimo što je prihvatljivo ponašanje promatrajući tuđe posljedice.
No, postoji granica između razgovora o situaciji i razgovora o osobi. Prvo može biti konstruktivno. Drugo često prelazi u ponižavanje.
Kad trač postaje problem?
Trač postaje štetan kad uključuje neistine, ima namjeru diskreditirati, širi se bez provjere i postaje obrazac ponašanja.
U digitalnom dobu, jedna rečenica napisana u afektu može postati trajni zapis. Nema više samo „rekla-kazala“ – sada je tu „screenshot-kazala“.
I tu dolazimo do ozbiljnog dijela, reputacije se danas ruše brže nego ikad. A povjerenje, jednom izgubljeno, teško se ili nikako vraća.
Je li normalno tračati?
Ukratko – da. Drugo – da, ali…
Normalno je pričati o drugima. Nije normalno graditi identitet na tuđem rušenju. Razlika je u motivaciji i namjeri.
Ako pričamo o nečijem ponašanju jer želimo razumjeti situaciju, zaštititi nekoga ili riješiti problem to je društvena komunikacija. Ako pričamo jer uživamo u tuđoj nelagodi to je već nešto drugo.
Kako izbjeći tračeve, a da ne postanemo „socijalni pustinjaci“?
Ne morate dramatično ustati od stola i reći: „Ja u tome ne sudjelujem!“. Iako je i to opcija, hrabra i vrlo rijetka ali izniman samozaštitni mehanizam. Budite spremni da ćete, poslije takvog čina postati predmet tračeva. „Što glumi?“, „Što izigrava?“ i slično.
Evo nekoliko suptilnijih strategija:
· Postavite pitanje koje mijenja smjer Umjesto „Stvarno? Što je još napravila?“ pokušajte: „A jesi li to čula iz prve ruke?“
· Uvedite empatiju u razgovor „Zamisli da netko tako priča o meni.“
· Promijenite fokus Preusmjerite temu na ideju, projekt ili šalu koja nije na tuđi račun.
· Ograničite vlastito sudjelovanje Ne morate biti moralni sudac, dovoljno je ne dolijevati ulje na vatru.
· Provjerite vlastiti motiv Pitanje koje rijetko postavimo: Zašto mi je važno da ovo ispričam?
Možda problem nije u traču nego u praznini
Zanimljivo je da najviše tračamo kad nam je dosadno, nismo zadovoljni sobom i osjećamo manjak kontrole nad vlastitim životom. Kad smo zaokupljeni vlastitim ciljevima, projektima i strastima, tuđi životi odjednom postanu manje primamljivi. Možda je najbolji „antitrač program“, imati dovoljno zanimljiv vlastiti život.
Trač je ljudski, ali karakter je izbor
Nećemo prestati pričati o drugima. To je dio naše društvene prirode. Ali možemo birati kako i zašto to radimo. Možemo birati razgovor koji gradi, umjesto onog koji ruši. Možemo birati znatiželju bez zlobe. Možemo birati šutnju kad je ona plemenitija od informacije.
Jer na kraju, reputacija drugih ljudi nikada nije naš pravi kapital. Naš kapital je povjerenje.
A ono se gradi i gubi u malim, svakodnevnim razgovorima.
*Nastavak: Što kada postanemo žrtva tračanja?
