Europa značajno povećava izdvajanja za obranu, ali jedno ključno pitanje i dalje ostaje nedovoljno riješeno: kako osigurati da se vojska i teška oprema mogu brzo premještati preko granica u trenutku krize. Rat u Ukrajini ubrzao je promišljanje o europskoj sigurnosti, a Europska komisija 19. studenoga predstavlja novu inicijativu kojoj je cilj stvaranje svojevrsnog „vojnog Schengena“ prostora u kojem bi se vojne snage kretale jednako slobodno kao i civili unutar Schengenskog područja.
Riječ je o ideji staroj gotovo deset godina, više puta najavljivanoj, ali bez stvarnog provođenja u praksi.
Što Bruxelles sada predlaže
Prema dokumentu u koji je uvid imao RFE/RL, novi plan počiva na dva stupa.
Prvi se odnosi na velika ulaganja u infrastrukturne točke koje usporavaju vojni promet stotine željezničkih dionica, luka, mostova i koridora koje treba modernizirati, uključujući i one u Ukrajini i Moldovi. Cilj je da te zemlje, kao ključni kandidati za članstvo, budu potpuno povezane s europskom vojnom logističkom mrežom.
Drugi je smanjenje birokratskih prepreka koje danas usporavaju kretanje vojne opreme između država članica. Danas su za prolazak ophodnih vozila, tenkova ili konvoja potrebni tjedni administrativnih procedura; u nekim slučajevima i do 45 dana. Komisija sada postavlja novi cilj , tri dana.
Godine rasprava, malo rezultata
Ideja o „vojnom Schengenu“ prvi put je označena prioritetom još 2017. godine. Akcijski planovi doneseni su 2018., 2022. i 2024., no konkretni pomaci ostali su mali. Diplomati u Bruxellesu redovito navode kako problem nije u nedostatku volje. Tema se nalazi pri vrhu dnevnog reda u svim razgovorima o suradnji EU-a i NATO-a, ali nijedna organizacija do sada je nije do kraja preuzela kao ključnu obvezu.
NATO već godinama poziva EU da uloži više novca i normativne snage u vojnu mobilnost, osobito sada kada 23 od 27 država članica EU-a pripada i NATO-u. Istodobno, u EU-u postoji frustracija jer se NATO pretežno fokusira na kupnju skupe vojne opreme, dok se logistika i mobilnost često stavljaju u drugi plan.
Prava prepreka: financije
U aktualnom višegodišnjem proračunu EU-a (2021. – 2027.) osigurano je 1,7 milijardi eura za razvoj infrastrukture dvostruke namjene. Potražnja je bila višestruko veća i svi natječaji bili su prekrcani.
Za sljedeći proračun (2028. – 2034.) predlaže se 17,65 milijardi eura za oko 500 kritičnih projekata. Međutim, iskustvo pokazuje da države članice često režu izvorne prijedloge Komisije i preusmjeravaju sredstva u politički atraktivnije sektore poput poljoprivrede, socijalnih programa i ribarstva. Otuda i sumnja može li predloženi iznos doista biti zadržan.
Infrastruktura kao temelj vojne mobilnosti
Najveći naglasak stavlja se na željezničku mrežu. EU je već definirao četiri glavna multimodalna vojna koridora: sjeverni, južni, istočni i središnji. Najdalje se otišlo u razvoju sjevernog koridora, koji povezuje Nizozemsku, Njemačku, Poljsku i Ukrajinu.
Planirana su i dodatna ulaganja u:
- zračne prijevoze iznimno velikih tereta,
- trajekte dvostruke namjene,
- specijalizirane željezničke vagone za transport najteže vojne opreme.
Cilj je stvoriti sustav koji u trenucima hitnosti omogućuje brzo i neometano premještanje snaga i sredstava.
Zakonodavne promjene kao ključ
Najveće promjene, međutim, ne odnose se na građevinske radove, nego na pravila. Komisija predlaže:
- da se dozvole za kretanje vojne opreme između država članica više ne moraju obnavljati svake godine,
- da se u slučaju krize aktivira novi mehanizam : Europski poboljšani sustav odgovora za vojnu mobilnost (EMERS).
EMERS bi se mogao aktivirati u roku od 48 sati na prijedlog Komisije ili neke države članice. Tada bi kretanje vojske preko granica zahtijevalo samo obavijest, uz minimalne administrativne obveze. Zadržale bi se tek osnovne carinske provjere.
Sve to, naravno, može biti usvojeno samo jednoglasjem država članica, što je uvijek politički izazov. No trenutačna sigurnosna situacija i rat u Ukrajini stvaraju pritisak koji dosad nije postojao.
Europa kasni, ali ipak hvata korak
Dok globalna sigurnosna slika postaje sve nestabilnija, Europa pokušava nadoknaditi dugogodišnji zaostatak u području vojne mobilnosti. „Vojni Schengen“ više nije politička ideja nego nužan mehanizam za brzu reakciju u slučaju prijetnje. Pritom vrijednost vojne opreme ne znači mnogo ako u trenutku potrebe zapne na administrativnoj proceduri ili na mostu koji ne može izdržati njezinu težinu.
Uspjeh ove inicijative ovisit će prije svega o spremnosti država članica da smanje birokratske barijere i o odlučnosti da financijski podrže stvaranje zajedničke sigurnosne infrastrukture. Ako takva volja napokon prevlada, Europa bi prvi put mogla ostvariti ono o čemu se godinama samo razgovaralo učinkovit, brz i usklađen sustav vojne mobilnosti.
