Je li problem doista u tome koliko Nijemci rade ili u tome koliko ih košta proizvoditi? Kritičari tvrde da dulji radni tjedan sam po sebi neće riješiti pitanje skupih energenata, globalne konkurencije ni strukturalnih slabosti industrijskog modela. Produktivnost, ističu, ne ovisi isključivo o broju sati provedenih na poslu, nego o tehnologiji, organizaciji rada i ukupnom ekonomskom okruženju.
Njemački kancelar Friedrich Merz i dio njegove koalicije kritiziraju trend skraćenog radnog vremena te ističu potrebu fleksibilnijih modela rada kako bi se ojačala konkurentnost gospodarstva. Vladajuća većina najavila je reformu Zakona o radnom vremenu kojom bi se umjesto strogog dnevnog limitiranja uveo model tjednog ograničenja sati rada. To bi, prema zagovornicima, omogućilo poslodavcima i zaposlenicima veću slobodu u raspoređivanju radnih sati tijekom tjedna i potaknulo veću produktivnost.
Takva promjena predviđena je koalicijskim dogovorom stranaka CDU/CSU i SPD, a dio političara istodobno kritizira i raširenu praksu rada s kraćim radnim vremenom. Smatraju da bi pravo na skraćeni radni tjedan trebalo biti ograničeno na posebne okolnosti, kako bi se ublažio problem nedostatka radne snage. Merz je pritom poručio da model četverodnevnog radnog tjedna i snažan naglasak na ravnoteži privatnog i poslovnog života, prema njegovu mišljenju, ne mogu dugoročno održati gospodarsku snagu zemlje.
No brojke poput 14 ili 15 sati rada dnevno, koje se povremeno pojavljuju u javnim raspravama, ne odražavaju stvarni zakonodavni okvir. Radno vrijeme u Njemačkoj uređeno je Zakonom o radnom vremenu (Arbeitszeitgesetz), koji propisuje osam sati dnevno, uz mogućnost produljenja na deset sati ako se prosjek u određenom razdoblju vrati na osam. Uz to, svaka eventualna reforma mora biti usklađena s pravilima Europska unija i Direktivom o radnom vremenu koja ograničava prosječno radno vrijeme na 48 sati tjedno te jamči minimalne dnevne i tjedne odmore. Drugim riječima, trajni radni dan od 14 ili 15 sati nije službeni prijedlog niti bi bio u skladu s europskim propisima.
Što se tiče stanja gospodarstva, Njemačka se suočava s usporavanjem rasta, slabijom industrijskom proizvodnjom i padom investicijskog optimizma. Prema podacima Njemačka gospodarska i industrijska komora (DIHK), samo je manji dio poduzeća optimističan u pogledu kratkoročnog razvoja, a visoki troškovi poslovanja i geopolitička neizvjesnost dodatno opterećuju ekonomiju.
Ipak, sve je više ekonomista koji upozoravaju da fokus na radne sate može biti pojednostavljivanje problema. Njemačko gospodarstvo opterećuju visoke cijene energenata nakon energetske krize, snažni troškovi zelene tranzicije, rastući porezni i administrativni nameti te strukturni demografski izazovi. Uvoz radne snage posljednjih godina ublažava manjak radnika, ali istodobno otvara pitanja integracije, produktivnosti i pritiska na socijalni sustav. Dio javnosti smatra da rast socijalnih izdvajanja i troškova države dodatno smanjuje konkurentnost gospodarstva.
U tom kontekstu postavlja se ključno pitanje: je li problem doista u tome koliko Nijemci rade ili u tome koliko ih košta proizvoditi? Kritičari tvrde da dulji radni tjedan sam po sebi neće riješiti pitanje skupih energenata, globalne konkurencije ni strukturalnih slabosti industrijskog modela.
Produktivnost, ističu, ne ovisi isključivo o broju sati provedenih na poslu, nego o tehnologiji, organizaciji rada i ukupnom ekonomskom okruženju.
Rasprava o radnom vremenu tako postaje simbol šire dileme o smjeru njemačkog gospodarstva. Hoće li fleksibilniji rad donijeti novi zamah ili je riječ o traženju rješenja na pogrešnom mjestu, pokazat će politički kompromisi, reakcija sindikata i, na kraju – konkretni gospodarski rezultati.
