Hrvatska je i dalje društveno podijeljena, ali ne samo ideološki kako se često prikazuje.
Dok se glasno prosvjeduje protiv fašizma, tolerancije i povijesnog revizionizma, daleko tiše prolaze pitanja koja izravno određuju životni standard većine građana. Radnička prava, socijalna sigurnost i stanje u zdravstvu rijetko izlaze u prvi plan, iako su upravo ta područja u najvećoj krizi.
U zemlji s više od milijun petsto tisuća zaposlenih sindikalna je organiziranost među najnižima u Europskoj uniji.
Slabi sindikati, raspršeni interesi i strah od gubitka posla rezultiraju time da radnici rijetko javno artikuliraju nezadovoljstvo. Kada to i učine poput zdravstvenih djelatnika, učitelja ili radnika propalih industrija prosvjedi su kratkog daha i uglavnom ostanu na marginama medijske pozornosti ili se rijetki pojave na njima.
Istodobno, ideološke teme gotovo uvijek dobivaju centralno mjesto. One su politički zahvalnije, emocionalno nabijenije i medijski isplativije. Dok se javnost iscrpljuje raspravama o prošlosti, pitanja minimalne plaće, radnih uvjeta, prekovremenog rada, nedostatka liječnika i urušavanja zdravstvenog sustava ostaju u sjeni. Time se gubi fokus s onog što oblikuje sadašnjost i budućnost.
Hrvatsko društvo već dugo funkcionira s “ventilom” iseljavanja. Umjesto prosvjeda, najnezadovoljniji oni jednostavno odu. To smanjuje pritisak na institucije i omogućava nastavak statusa quo. Upravo zato, najvažniji prosvjed u državi nije onaj na ulicama nego tihi masovni odlazak ljudi koji više ne vjeruju da se nešto može promijeniti.
Dok god će ideologija nadglasavati socijalne teme Hrvatska će ostati formalno demokratska, ali suštinski pasivna. A bez snažnog građanskog i radničkog pritiska nema ni stvarne promjene.
Mnogi su izmanipulirani nažalost.
