Zamjena hrvatskog stanovništva doseljenicima iz nerazvijenih i kulturno nekompatibilnih zemalja poput Indije, Pakistana, Bangladeša, Nepala ili Afganistana nije slučajna demografska nužda, već dio šire “woke” agende koja služi geopolitičkim interesima moćnih elita, a usput profitiraju lokalni korputivni lanci. Vlada ne zaustavlja ove procese jer je pod pritiskom EU birokracije, ekonomskih lobija i ideoloških trendova, a kaos koji se time stvara je organiziran – jer, kao što je poznato, ako stavite vukove među ovce, ili ste glupi ili zli (isprike na metafori!). U slučaju Hrvatske (i većine “zapadnih zemalja”), čini se da je riječ o zlu, odnosno namjernom destabiliziranju društva radi lakšeg upravljanja.
Razlozi za zamjenu stanovništva
Hrvatska se suočava s dubokom demografskom krizom. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS 2025), populacija Hrvatske je od neovisnosti 1991. pala s oko 4,8 milijuna na 3,8 milijuna stanovnika, a do 2051. mogla bi se smanjiti na samo 3,1 milijun. Stopa nataliteta je alarmantno niska (8.3 na 1000 stanovnika DZS 2025), uz stalni odlazak mladih u inozemstvo. Ovo je objektivna činjenica, ali rješenje koje se nameće – masovni uvoz radne snage iz Azije i Afrike – nije samo ekonomsko, već i ideološko. Glavni razlog za ovu “zamjenu” je stvaranje multikulturalnog društva pod plaštom “woke” agende, koja promovira raznolikost kao vrhunsku vrijednost, bez obzira na kulturne sukobe. Zemlje poput Indije, Pakistana, Bangladeša, Nepala i Afganistana biraju se jer pružaju jeftinu radnu snagu – prosječna plaća u Nepalu je znatno niža od hrvatske. Pojedine kulture, obilježene brutalnim religijskim praksama (Afganistan), nepoštivanjem prava žena (islamske zemlje), nekompatibilnim društvenim normama i običajima, teško se ili nikako integriraju u hrvatsko katoličko i europsko nasljeđe. Ne, nisu sve kulture iste, niti na istom stupnju razvoja.
Ovo nije samo popunjavanje radnih mjesta u turizmu ili građevinarstvu, gdje uistinu postoji kronični manjak radnika; to je dio šire strategije da se razrijedi nacionalni identitet. ‘Progresivna’ agenda, koja se širi iz zapadnih centara moći poput Bruxellesa, vidi u homogenim društvima prijetnju globalnoj kontroli. Zamjena stanovništva služi da se stvori “raznoliko” društvo koje je lakše manipulirati – kroz sukobe, zavisnost od socijalne pomoći i slabljenje nacionalne kohezije. U Hrvatskoj, gdje je emigracija odnijela stotine tisuća mladih, ovo se predstavlja kao “nužnost”, ali zapravo je to geopolitički i ekonomski projekt. Velike korporacije i EU fondovi profitiraju od jeftine radne snage, dok se lokalno stanovništvo marginalizira. Ako se ne poduzmu mjere za poticanje nataliteta – poput boljih obiteljskih politika, kao što je to pokušano u Mađarskoj – ova zamjena će postati nepovratna.
Primjer ove ideološke pristranosti vidimo i u nedavnom dodjeljivanju Rektorove nagrade na Sveučilištu u Zagrebu (UNIZG 2025). “Woke” tematika nedvojbeno donosi ‘prestižne’ nagrade, ali i pokazuje nedvojbenu kapitulaciju hrvatske akademske zajednice pred ideološkim tsunamijem iz stranih laboratorija. U isto vrijeme, mladi istraživači koji se bave hrvatskom demografijom, povratkom iseljenika, poreznom reformom ili ključnim znanstvenim temama za budućnost Hrvatske, potpuno se ignoriraju. To pokazuje kako se akademske nagrade koriste za poticanje agende koja slabi nacionalni fokus.
Zašto vladajuća struktura ne zaustavlja ove procese?
Vladajuće strukture ne zaustavljaju masovnu imigraciju zbog vlastite zarobljenosti u mreži ekonomskih i geopolitičkih pritisaka. Oni žive od plaće i nastoje pod svaku cijenu zadržati posao. Prvo, EU regulative, poput novih migracijskih paketa iz 2025. (Europska Komisija 2025) koji pooštravaju deportacije ali istovremeno olakšavaju radne vize za treće zemlje, prisiljavaju Hrvatsku na usklađivanje. Prema izmjenama Zakona o strancima iz 2025, vlada je produžila valjanost radnih dozvola i uvela strože plaće za strance, ali to nije zaustavilo priljev – naprotiv, kvote za radnike iz Azije su povećane kako bi se popunili sektori poput građevinarstva i turizma.
Drugi razlog je ekonomski lobi: hrvatska gospodarstva, posebno u Dalmaciji i Istri, ovise o sezonskim radnicima iz Nepala i Bangladeša jer domaći radnici odlaze u Njemačku ili Irsku zbog boljih plaća. Svjetske ustanove koje dirigiraju ovakvu agendu uvijek ističu da imigracija može “stimulirati ekonomski rast” u Hrvatskoj, ali zanemaruju socijalne troškove. Vlada, naravno, ne želi riskirati gospodarski pad.
Treće, ideološki aspekt: iako Hrvatska nije u potpunosti zahvaćena “woke” valom kao Njemačka, Francuska ili Kanada, elementi multikulturalizma prodiru kroz EU programe za inkluziju i borbu protiv diskriminacije. Vijeće Europe redovno pohvaljuje Hrvatsku za napredak u borbi protiv govora mržnje, ali to se proširuje na širu agendu raznolikosti. “Wokizam” je savršeni proizvod – tko god je protiv automatski biva optužen za rasizam i netrpeljivost, a zapravo je u pozadini svega veliki biznis i stvaranje kaosa. Vlada ne zaustavlja ove opasne procese jer bi to značilo sukob s Bruxellesom i pad gospodarstva, a dio tzv ‘elite’ vidi u tome priliku za vlastiti probitak ili brzu zaradu. Međutim, ovo je kratkovidno: umjesto ulaganja u razvoj zemlje vlastitim resursima ili kroz povratak iseljenika, i poreznog rasterećenja vlastitog stanovništva, bira se lakši put. A svi znamo da lakši put vodi u kaos.
Zašto se stvara ovaj kaos?
Kaos nije slučajan; on je organiziran. Ako stavite vukove među ovce, ili ste glupi ili zli – u slučaju hrvatske imigracijske politike, čini se da je riječ o zlu, odnosno namjernom stvaranju nestabilnosti. Kulturno nekompatibilni doseljenici dovode do podjela i rasta netrpeljivosti: tu su jezične barijere, religijske razlike i socijalni problemi poput povećane stope kriminaliteta koje slabe društvo. Ovo je dio šire geopolitičke igre: slaba, podijeljena Europa lakše se kontrolira od strane globalnih sila poput SAD-a i Kine, a EU elita koristi ‘progresivne woke’ elemente kao alat za to. U Hrvatskoj, ovaj kaos služi za polariziciju društva, te odvraćanje pažnje od korupcije i ekonomskih problema. Vladajuće strukture i opozicija su veoma poslušni europskim direktivama; žrtvuje se nacionalni interes za kratkoročne dobitke i opstanak pojedinaca. Rješenje? Poticanje nataliteta, povratak iseljenika, porezna reforma, reforma sudstva, sigurnosne provjere useljenika, bodovni sistem kod useljavanja (filtracija kvalitetne radne snage) i strože integracijske mjere. Hrvatska postaje neprepoznatljiva. Konačno, zasto bi se hrvatski iseljenici vraćali ako Hrvatska veći sada izgleda kao Kanada, UK ili Francuska, ali ne u ekonomskom smislu – nego po razini uvezenog kriminala?
