Kazne na papiru ne štite građane ako se u praksi stalno ublažavaju
Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović upozorio je da Hrvatska može donositi nove zakone i povećavati propisane kazne, ali da se sigurnost građana neće promijeniti ako se u sudskoj praksi i dalje rutinski izriču uvjetne i ublažene kazne.
Božinović je tu poruku poslao na završnoj konferenciji projekta „Hrvatsko prekršajno pravo u europskom kontekstu – izazovi i perspektive”, održanoj na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Ključna rečenica njegova nastupa bila je vrlo jasna: kazna koja postoji samo u zakonu nema stvarni učinak ako građani vide da se ne primjenjuje dosljedno.
Ministar je iznio podatke koji pokazuju zašto se prekršajni sustav mora ozbiljno preispitati. Policija godišnje procesuira između 900 tisuća i milijun prekršaja, od čega se oko 250 tisuća odnosi na prekršajne i obvezne prekršajne naloge. Gotovo trećina tih predmeta, oko 82 tisuće, završava prigovorima građana.
To znači da je dio građana očito prepoznao kako im se često više isplati ući u sudski postupak nego prihvatiti minimalnu kaznu propisanu zakonom. Time se ruši izvorna namjera sustava: da se jednostavniji predmeti riješe brzo, jasno i bez nepotrebnog opterećivanja sudova.
Još ozbiljniji problem vidi se u sudskoj praksi. Prema analizi za 2024. godinu, sudovi su institut ublažavanja kazne primijenili u 53 posto presuda donesenih po optužnim prijedlozima policije. U pojedinim županijama taj je udio dosegnuo čak 90 posto.
Posebno zabrinjava podatak da su sudovi ublažili kazne i u 39 posto slučajeva prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
Božinović je zato poručio da reforma ne smije ostati samo na izmjeni zakonskog teksta. U Ministarstvu pravosuđa održan je prvi sastanak Radne skupine koja treba razmotriti treba li Hrvatskoj cjelovita reforma postojećeg sustava ili novi Prekršajni zakon.
MUP predlaže i mogućnost da policija podnese prigovor kada sud ne prihvati sankciju koju je policija predložila u optužnom prijedlogu. Cilj je rasteretiti sudove u jednostavnijim predmetima, ali i osigurati da kazne ne gube smisao u praksi.
Ovo je puno više od stručne rasprave o prekršajnom pravu. Ovo je pitanje vjeruju li građani da pravila vrijede jednako za sve. Ako se kazne propisuju strogo, a zatim se u praksi masovno ublažavaju, država šalje opasnu poruku da zakon postoji više kao prijetnja nego kao stvarna zaštita.
Posebno je to opasno kod nasilja u obitelji. Ondje svaka blaga poruka sustava može značiti novu žrtvu. Pravo počinitelja na pravedan postupak mora se poštovati, ali jednako tako mora se poštovati i pravo žrtve na sigurnost. Najveća nepravda nije stroga kazna za onoga tko je prekršio zakon. Najveća nepravda je nova žrtva koju je sustav mogao spriječiti, a nije.
