Na današnji dan, 17. studenoga 1991., dok je Hrvatska s bolnom neizvjesnošću pratila posljednje dane bitke za Vukovar, u eteru Hrvatske televizije dogodio se trenutak koji je zauvijek ušao u kolektivno pamćenje. Predstavljena je pjesma Zlatnih dukata „Vukovar“ pjesma koja je postala molitva, zavjet i glas cijele Hrvatske.
Mjesecima prije toga stizale su tek šture i prekinute informacije iz okupiranog grada. Nitko nije znao pravu razmjernost tragedije. Hrvatska je tih dana strepila uz televizijske ekrane, iščekujući svaku vijest, svaki kadar. „Svaki put kad bi počeo Dnevnik, srce bi mi stalo. Tražio sam lice, rečenicu, bilo kakav znak nade,“ prisjećaju se mnogi koji su proživjeli te dramatične dane.
Vukovar je već tada bio više od grada. Bio je simbol otpora, hrabrosti i žrtve. „Braneći Vukovar, branili smo Hrvatsku,“ govorili su oni koji su stajali na njegovim crnim linijama. A Hrvatska je to znala, osjećala i živjela.
Potpora Vukovaru pristizala je iz svakog dijela zemlje: u kolonama dragovoljaca, u suzama majki koje su slale svoje sinove na istok, u tisućama ljudi koji su se skupljali pred crkvama i trgovima, ali i u pjesmi jer pjesma je u Hrvatskoj oduvijek bila način da narod kaže ono što riječima ne može.
Zato je upravo na današnji dan, kada je na kraju Dnevnika prikazana pjesma „Vukovar“, cijela Hrvatska osjetila da je ta glazba nešto više od pjesme.
„Kada su krenuli prvi taktovi, kao da je netko zapalio svijeću u mraku,“ prisjećaju se gledatelji. „Znali smo ,a to je poruka našima tamo: niste sami.“
U trenutku dok su branitelji iscrpljeni vodili posljednje bitke, dok je sudbina ranjenika i civila bila potpuno nepoznata, ova je pjesma postala zavjet: da se žrtva Vukovara nikada neće zaboraviti.
Danas, na isti ovaj datum, više od tri desetljeća kasnije, stihovi „Vukovar, Vukovar…“ i dalje nas vraćaju u trenutak kad je cijeli narod disao kao jedno. Podsjećaju nas da se sjećanje ne smije istrošiti, da se istina mora čuvati i prenositi, i da je Vukovar temeljna točka hrvatske slobode.
„Vukovar je mjesto gdje je hrvatsko srce najjače kucalo, ali i najteže krvarilo,“ često se kaže. I doista na današnji dan to posebno osjećamo.
Danas se prisjećamo pjesme, ali još više onih kojima je bila posvećena.
I obećavamo ponovno: Vukovar nikada neće biti zaboravljen.
