Dok svijet rat na Bliskom istoku promatra kroz cijene nafte i plina, stručnjaci upozoravaju da je u regiji ugrožen još važniji resurs pitka voda.
Zemlje Perzijskog zaljeva gotovo u potpunosti ovise o desalinizaciji, tehnologiji kojom se morska voda pretvara u pitku. Procjenjuje se da oko 100 milijuna ljudi u regiji dobiva vodu upravo iz takvih postrojenja, što tu infrastrukturu čini jednom od najosjetljivijih točaka u mogućoj eskalaciji sukoba.
Prvi znakovi tog rizika već su se već pojavili. Vlasti Bahreina objavile su da je iranski dron oštetio jedno postrojenje za desalinizaciju, iako opskrba vodom zasad nije prekinuta. Istodobno je Iran optužio Sjedinjene Američke Države da su pogodile desalinizacijsko postrojenje na otoku Qeshm, zbog čega je, prema iranskim tvrdnjama, 30 sela ostalo bez vode. Washington je takve optužbe odbacio.
Ovakvi incidenti pokazuju koliko je vodna infrastruktura u Zaljevu ranjiva.
Poseban problem za države regije jest gotovo potpuna ovisnost o desalinizaciji. U Kuvajtu i Omanu tim se procesom dobiva oko 90 posto pitke vode, u Bahreinu oko 85 posto, dok Saudijska Arabija osigurava približno 70 posto vode na taj način. Gradovi poput Dubaija, Abu Dhabija, Dohe ili Kuvajta praktički ne mogu funkcionirati bez tih postrojenja.
Profesor međunarodnih odnosa za CNN Michael Christopher Low takve države opisuje kao „kraljevstva slane vode“, jer su zahvaljujući energiji iz nafte i plina razvile sustav proizvodnje pitke vode iz mora koji omogućuje život u jednoj od najsušnijih regija svijeta.
„Gospodarstva tih država, ali i sam opstanak stanovništva u kratkom roku, snažno ovise o sigurnosti desalinizacijskih postrojenja“, upozorava ekonomist Bliskog istoka Nader Habibi.
Napadi na civilnu infrastrukturu poput vodnih sustava zabranjeni su međunarodnim pravom, no stručnjaci upozoravaju da su takva pravila posljednjih godina sve češće kršena naravno pod izlikom ,,slučajno’’. Tijekom ruske invazije na Ukrajinu zabilježeni su brojni napadi na vodnu infrastrukturu, a slični primjeri postoje i u drugim suvremenim sukobima.
Ako bi desalinizacijska postrojenja postala sustavna vojna meta, posljedice bi mogle biti dramatične. Iako države Zaljeva imaju određene strateške rezerve vode, one su ograničene i u nekim slučajevima dovoljne tek za nekoliko tjedana.
Uništenje velikih postrojenja koja opskrbljuju milijunske gradove poput Dubaija, Abu Dhabija ili Rijada moglo bi paralizirati svakodnevni život, gospodarstvo i opskrbu stanovništva.
Voda je nova strateška energija svijeta
Ova situacija ponovno otvara pitanje vode kao jednog od ključnih resursa 21. stoljeća. Dok su u 20. stoljeću geopolitički sukobi često bili povezani s naftom i plinom, u budućnosti bi voda mogla postati jednako važan strateški resurs.
U tom kontekstu zanimljivo je pogledati i položaj Hrvatske. Za razliku od mnogih država svijeta, Hrvatska raspolaže jednim od najvećih rezervi pitke vode u Europi, a prema nekim procjenama nalazi se među vodno najbogatijim državama na kontinentu.
Unatoč tome, pitanje strateškog upravljanja tim resursom u Hrvatskoj još uvijek nije ozbiljno otvoreno. Dok neke države već razmišljaju o vodi kao izvoznom resursu budućnosti, Hrvatska zasad taj potencijal gotovo uopće ne koristi.
Ako voda uistinu postane „novo plavo zlato“, tada bi države koje raspolažu velikim količinama pitke vode mogle imati stratešku prednost kakvu su desetljećima imale zemlje bogate naftom.
U tom smislu sve je više stručnjaka vezanih za narodno.hr koji smatraju da bi Hrvatska dugoročno mora razmišljati o modelima izvoza vode, na sličan način na koji se danas izvoze energenti poput nafte i plina.
Zračna luka Osijek koja je trenutno neiskorišteni potencijal je primarno savršena lokacija za Cargo zračni promet i distribuciju vode u bočicama. Ta projektna ideja je ideja na kojoj su naši stručnjaci radili još 2015. godine.
Najvažniji resursi često nisu oni koji se najviše spominju nego oni bez kojih život jednostavno nije moguć.
Voda je budućnost.
