Postati majka jedno je od najdubljih i najemotivnijih iskustava u životu. No, uz radost, nježnost i brigu o novorođenčetu, mnoge žene suočavaju se i s osjećajem tjeskobe, straha i nesigurnosti – a to je često anksioznost o kojoj se premalo govori.
Kod mladih mama anksioznost se može pojaviti već u trudnoći ili ubrzo nakon poroda. Pojavljuju se neprestane brige: je li beba dobro, spava li dovoljno, jede li dovoljno, radi li mama sve “kako treba”. U pozadini tih misli često stoji ogroman pritisak i želja da se bude savršena majka.
Simptomi mogu uključivati nemir, napetost, ubrzano lupanje srca, poteškoće sa spavanjem i stalno “prebiranje” po mislima. Ponekad se javi i osjećaj krivnje jer majka misli da ne bi trebala biti “tako nervozna” kad ima zdravo dijete.
Važno je znati da anksioznost nakon poroda nije slabost, već prirodna reakcija tijela i uma na velike promjene, hormonske oscilacije i nedostatak sna.
Podrška partnera, obitelji i prijatelja, kao i otvoren razgovor s liječnikom ili psihologom, mogu značajno pomoći.
Najvažnije je mlade mame nisu same. Brinuti o sebi znači i brinuti o svom djetetu. Traženje pomoći nije znak slabosti, nego hrabrosti.
LJUBAV ILI STRAH
Zašto se toliko često okrećemo strahu kao vodilji, kada to trebaju biti ljubav i vjera. Moje srce je puno ljubavi prema mojoj obitelji i prema ljudima koji su mi pokazali ljubaznost i prijateljstvo. Kako to da mi ostaje toliki postotak srca i dalje napunjen strahom. Ponekad, baš zbog te ljubavi, bojim se da je ne izgubim. Kad gledam svog sina kako spava osjećam toliku ljubav da me na trenutak probode bol. Zatim se strahovi i brige počnu kovitlati i uzburkavati. Počinjem razmišljati o tome jesam li dobra majka, brinem o tomu koliku je količinu hrane pojeo taj dan i je li hrana dovoljno raznovrsna, unosi li dovoljno vitamina u organizam. Brinem zato što ne izgovara ponekad početna slova riječi, brinem što ima ravna stopala….Brinem, brinem i brinem. Najviše se pak brinem da ne prenesem svoje strahove na njega. Želim da zauvijek bude bezbrižan, veseo i nevin. I ne želim da me gleda kako plačem. Ponekad sjedim pokraj njega, igramo se kockicama, a on mi odjednom kaže: „ Mama, dođi“, a ja zbunjeno odgovaram da sam tu pokraj njega. Istina je da sam odlutala, u novi dan, u obveze, a on to vidi, on želi da budem tu i sad, u trenutku.
Život je borba između ljubavi i straha. Važno je voljenima dopustiti da nas vrate u trenutak, vrate u život danas. Kad sam bila tinejdžer mama mi je često upozoravajuće govorila kako je srce varljivo. Htjela je da budem oprezna komu ću ga dati. Isto tako je govorila i kako je srce izvor života. Srcem živimo, ono nas pokreće. Punimo srce ljubavlju, vjerom i nadom, pa će strah tako imati smanjeno mjesto u tom izvoru života.
