Postoji trenutak kad moraš stati i reći opet DOSTA. Ne zbog osobe o kojoj se piše, nego zbog profesije koja se navodno zove novinarstvo. Ovo što smo gledali zadnjih dana nije bilo informiranje javnosti nego emocionalna režija u kojoj su činjenice došle tek kad su postale neizbježne da ih prikriju.
Od početka je servirana gotova slika JADA. Čovjek, drama, slom, sustav kao bezdušni stroj. Sve posloženo tako da publika nema što razmišljati nego samo što osjećati i to je ključ ovog problema jasne manipulacije. Čitatelji i gledatelji nisu dobili cijelu priču pa da sami zaključe, nego su dobili zaključak Amerika je fuj, a ostatak je dolazio na kapaljku.
A svatko tko je ikad pratio ozbiljne pravne i imigracijske USA slučajeve zna da takve stvari ne nastaju iz vedra neba. Sustavi znaju biti hladni, birokracije znaju biti nemilosrdne, ali ne funkcioniraju na temelju dojma nego na temelju evidencija, statusa i ranijih LOŠIH postupaka. Upravo taj dio koji daje kontekst u samom startu nije bio u prvom planu. U prvom planu bila je emocija JADAN ON. Suze uvijek imaju prednost pred dokumentima.
I onda se čudimo kad dio javnosti počne sumnjati da nešto ne štima. Naravno da sumnja. Kad se važne stvari saznaju tek kasnije, logično je pitati zašto nisu rečene odmah. To nije napad na čovjeka, to je pitanje profesionalne odgovornosti. Jer novinar nije tu da gradi mit o idealnoj žrtvi nego da iznese stvarnost, kakva god ona bila i kad je neugodna i kad kvari dobar narativ.
Ovdje se dogodilo upravo suprotno. Prvo se stvorila moralno čista priča, podjela na dobrog i lošeg, na malog čovjeka i bešćutni USA sustav. Tek kad su počele izlaziti dodatne informacije i širi kontekst, postalo je jasno da stvar nije ni približno tako jednostavna kako je PRODANA na početku. Ali tada je već bilo kasno. Emocija je odradila svoje. Simbol LAŽI je bio stvoren.
To je najopasniji dio. Kad od stvarne osobe napraviš lažni simbol, više je ne štitiš nego je koristiš za jeftine klikove. Osoba postaje sredstvo za širu poruku, za ideološki okvir, za tezu koju želiš progurati. A to nema veze s brigom za čovjeka. To ima veze s učinkom priče.
Najveća šteta na kraju nije ni politička ni ideološka. Najveća šteta je u povjerenju. Svaki put kad se javnosti servira polovična slika upakirana u jaku emociju, ljudi sve manje vjeruju medijima. I onda se isti ti mediji zgražaju nad “nepovjerenjem u institucije” i “teorijama zavjere”. A sami su napravili teren na kojem činjenice više ne znače koliko i dojam koji su ti neki sami stvorili.
Suosjećanje je normalno jer nitko normalan neće likovati nad tuđim životnim lomom. Ali novinarstvo nije terapijska grupa. Njegova je dužnost reći cijelu stvar, odmah i bez kalkuliranja kako će to zvučati i hoće li pokvariti dramaturgiju nekih režisera.
Kad to izostane i kad se od složenog slučaja žrtve koja to nije napravi jednostavna moralna predstava onda to nije hrabrost, a ni humanost. To je jako loš posao. I da to je sramota za sve nas koji smo u medijima i trudimo se dok se vi neki samo bavite izmišljenim žrtvama koje to nisu.
I da ne zaboravim ja se zovem Filip Kuštro nisam Đorđe Vašington I.
