Ako jedna država može blokirati stratešku odluku u trenutku kada se Europa suočava s ratom na vlastitom kontinentu, onda pitanje više nije Orbán, nego sustav. Pravi problem, kao i obično, ne odlazi s jednim čovjekom.
U trenucima kada Europa pokušava balansirati između rata u Ukrajini i eskalacije sukoba na Bliskom istoku, posljednji samit u Bruxellesu razotkrio je nešto mnogo ozbiljnije od uobičajenih političkih nesuglasica. Pokazao je, gotovo ogoljeno, koliko je Europska unija krhka kada je suočena s krizama koje zahtijevaju jedinstvo.
U središtu tog razotkrivanja ponovno se našao Viktor Orbán.
Dio briselske političke i medijske scene, uključujući i Politico, požurio je cijelu epizodu proglasiti njegovim „labuđim pjevom“. Narativ je jednostavan i politički privlačan: dugogodišnji remetilački faktor konačno dolazi do svog kraja, izoliran i nadglasan. No stvarnost, kao i obično, ne prati tako uredne scenarije.
Na samitu su europski čelnici pokušali ono što već godinama pokušavaju: kombinaciju pritiska, uvjeravanja i političke izolacije. „Dobri i loši policajci” izmjenjivali su se u nastupu, s ciljem da Orbána privole na odobravanje golemog financijskog paketa za Ukrajinu. Ishod je, međutim, bio gotovo demonstrativan: nije popustio.
I tu dolazimo do ključnog problema. Ako jedna država može blokirati stratešku odluku u trenutku kada se Europa suočava s ratom na vlastitom kontinentu, onda pitanje više nije Orbán, nego sustav. I to je ono što čak i Politico implicitno priznaje kada govori o „europskoj nemoći”.
Proglašavati to Orbánovim posljednjim činom u takvom kontekstu djeluje više kao izraz frustracije nego kao ozbiljna politička analiza.
Orbán nije politički autsajder na rubu opstanka. Njegova pozicija u Mađarskoj ostaje stabilna, a njegov politički model koji kombinira nacionalni suverenizam s pragmatičnim korištenjem europskih institucija pokazao se iznenađujuće otpornim. Svaki pokušaj vanjskog pritiska on uspješno prevodi u unutarnju političku prednost, predstavljajući se kao brana protiv Bruxellesa. Do sada je tako bilo.
To je razlog zašto on mnogima u europskim institucijama ne smeta samo zbog konkretnih odluka, nego zbog same logike koju unosi u sustav. On ne osporava samo pojedine politike, nego i temeljni smjer integracije. U tom smislu, sukob nije tehnički, nego duboko politički i ideološki.
Zato i pitanje „što učiniti da Orbán ne pobijedi” nema jednostavan odgovor.
Financijski pritisci, poput zamrzavanja fondova, već su korišteni, ali njihovi učinci su ograničeni i često kontraproduktivni. Zaobilaženje veta kroz alternativne mehanizme može dati kratkoročne rezultate, ali dugoročno podriva samu arhitekturu EU. Promjena pravila odlučivanja bila bi radikalno rješenje, ali za njega trenutno ne postoji politička volja.
Drugim riječima, EU se nalazi u paradoksalnoj situaciji: ima moć, ali je ne može učinkovito koristiti bez vlastitog konsenzusa.
U takvom okruženju Orbán ne mora „pobjeđivati” u klasičnom smislu. Dovoljno je da ostane dosljedan i da sustav pokaže svoje slabosti. A upravo se to dogodilo u Bruxellesu.
Možda njegova pobjeda, kako tvrde neki, doista neće dugo trajati. Ali još je neizvjesnije hoće li europske institucije u međuvremenu pronaći način da izbjegnu ponavljanje istog scenarija.
Jer ako ne pronađu, pitanje neće biti kada završava Orbánov politički ciklus, nego koliko dugo Unija može funkcionirati s ovakvim unutarnjim pukotinama. I to je, u konačnici, mnogo ozbiljnije pitanje od predviđanja na temelju želja. postoji realna mogućnost da bi njegov odlazak kratkoročno olakšao donošenje odluka, ali dugoročno ne bi uklonio temeljni sukob. Mađarska bi možda postala kooperativnija, ali bi se slične pozicije mogle pojaviti drugdje kao u Slovačkoj, Italiji, pa i unutar drugih država članica.
Zato ideja da će njegov odlazak „pokrpati” Europu zvuči primamljivo, ali opasno pojednostavljeno. Pravi problem, kao i obično, ne odlazi s jednim čovjekom.
