Ovogodišnje komemoracije u Jasenovcu ponovno su otvorile jednu od najosjetljivijih tema hrvatske historiografije i javnog života. Jasenovački logori desetljećima izazivaju prijepore, snažne političke reakcije i suprotstavljena tumačenja, zbog čega zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj povijesnoj svijesti. Ta je tema od početka bila snažno politizirana, a njezini korijeni sežu u razdoblje komunističke Jugoslavije, kada su tumačenja Drugoga svjetskog rata nastajala pod izravnim ili neizravnim nadzorom politike, tj. svemoćne Partije.
Hrvatska je do 1990. bila dio jugoslavensko-komunističkog sustava, a svaki takav poredak gradi vlastite službene istine, dogme i mitove. Jedan od središnjih mitova bio je jasenovački, utemeljen na tvrdnjama o 700 tisuća, milijun, pa i milijun i četiristo tisuća žrtava. Te su brojke dobile status nedodirljive dogme i služile jasnoj političkoj svrsi. Jasenovac je u jugoslavenskom okviru postao sredstvo discipliniranja hrvatskog naroda i svake ideje hrvatske državnosti. Nije bez razloga general JNA Jefto Šašić govorio Jasenovcu kao o kohezivnom tkivu Jugoslavije.
Takav narativ tražio je i privid znanstvene potvrde. Poslijeratna historiografija razvijala se u sustavu u kojemu je Partija određivala granice dopuštenoga mišljenja, a autocenzura je postala sastavni dio znanstvenog rada. Znakovit je primjer Ferda Čulinovića, koji je 1946. rukopis svoje knjige poslao Agitpropu CK KPH s molbom da se ispravi ili izbaci sve što se smatra spornim. Taj model pokazuje kako je Partija oblikovala službenu povijesnu istinu, pa tako i sliku Jasenovca. U takvim okolnostima slobodno istraživanje povijesti Drugoga svjetskog rata jednostavno nije bilo moguće.
Krajem osamdesetih godina jasenovački mit dobio je novu političku uporabu. U vrijeme raspada Jugoslavije poslužio je kao propagandno sredstvo za širenje straha, mržnje i opravdavanje velikosrpske agresije na Hrvatsku. Nakon hrvatskog osamostaljenja otvoren je prostor za slobodnije istraživanje, a pojedinci poput Franje Tuđmana i Brune Bušića već su ranije dovodili u pitanje službene brojke i nametnute narative. Ipak, politička funkcija jasenovačkog mita nastavila je živjeti i u novim okolnostima, najčešće kao sredstvo javnog discipliniranja i moralne sumnje nad snažnijim izrazima hrvatske nacionalne svijesti.
Milijunske brojke s vremenom su izgubile znanstvenu uvjerljivost, pa se rasprava premjestila prema okvirima od 70 do 90 tisuća žrtava. No i taj službeni okvir posljednjih je godina izložen ozbiljnim kritikama. Autori poput Blanke Matković, Igora Vukića Stipe Pilića, Romana Leljaka, Tomislava Vukovića, Nikole Banića, Mladena Ivezića, Mladena Koića i drugih upozoravaju na pogrješke, nelogičnosti, dvojbene identifikacije i sporne elemente u službenom poimeničnom popisu žrtava, ali i općenito na neodrživost i danas važećega jasenovačkog mita. Time se otvara pitanje stvarnog broja žrtava, vjerodostojnosti postojećih podataka i manipulacija ugrađenih u službeni narativ.
Posebnu važnost ima arhivsko gradivo iz vremena NDH koje je odneseno u Beograd. Njegova dostupnost znatno bi pomogla daljnjim istraživanjima i jasnijem utvrđivanju činjenica. I postojeća građa u Zagrebu pokazuje koliko je jasenovačka tema desetljećima bila opterećena ideološkim konstrukcijama, selektivnim tumačenjima i politički motiviranim zaključcima. U isti okvir ulaze i tvrdnje poput one da je trećinu Srba trebalo pobiti, trećinu iseliti, a trećinu pokrstiti, desetljećima pripisivane Mili Budaku. Prema Dragutinu Pavličeviću, za Budakovo autorstvo te izjave nema
dokaza, a sličan je obrazac u 19. stoljeću iznio Milivoje Petrović Blaznavac govoreći o muslimanima.
Današnja rasprava o Jasenovcu pokazuje sukob zatvorenog modela, koji čuva naslijeđene političke istine, i zahtjeva za otvorenim istraživanjem, provjerom izvora i revizijom spornih tvrdnji. Znanost počiva na stalnom propitivanju, a proglašavanje neke teme trajno zaključenom pripada ideologiji. Hrvatskoj je potreban temeljit znanstveni pristup Jasenovcu, oslobođen političkih zabrana i naslijeđenih propagandnih obrazaca. Velikosrpske laži dobro su nam poznate, no glavna zapreka danas se nalazi u dijelu domaćeg akademskog, medijskog i političkog establishmenta, koji sprječava da se ova tema istraži do kraja.
