Netransparentno nije samo kako se troši novac iz sponzorstava i donacija, nego i tko, prema kojim kriterijima i uz kakva obrazloženja odlučuje kome i u kojem iznosu dodijeliti sredstva?
Nedavno otkrivene malverzacije u nizu sportskih saveza i udruga mogle bi imati šire posljedice na sustav financiranja domaćeg sporta, a sve glasnije se otvara i pitanje: tko zapravo odlučuje o dodjeli donacija i prema kojim kriterijima. Iako velike hrvatske kompanije zasad ne najavljuju nagle rezove, sve je vidljiviji oprez i potreba za redefiniranjem pravila igre.
Prema pisanju Jutarnjeg lista, dio korporativnog sektora već analizira postojeće modele doniranja, pri čemu u fokus dolazi transparentnost i unutarnje procedure odlučivanja. Naime, iako neke tvrtke imaju javno dostupne pravilnike o sponzorstvima i donacijama, značajan broj njih takve dokumente ili nema, ili nisu dostupni javnosti.
Time se otvara ključno pitanje: odlučuje li se o milijunskim iznosima temeljem jasno definiranih kriterija ili diskrecijskih odluka uprava i menadžmenta? U praksi, kriteriji često uključuju reputaciju korisnika, društveni utjecaj projekta, vidljivost brenda i usklađenost s vrijednostima kompanije, no bez formaliziranih i transparentnih pravila ostaje prostor za subjektivnost i potencijalni utjecaj koji izlazi izvan poslovnih okvira.
Važno je naglasiti da u hrvatskom zakonodavnom okviru ne postoji opća zakonska obveza da privatne kompanije moraju imati pravilnik o donacijama i sponzorstvima. Međutim, za tvrtke u većinskom državnom vlasništvu ili one koje podliježu strožim pravilima korporativnog upravljanja, interni akti i procedure često su obvezni dio sustava transparentnosti i kontrole.
Upravo u tom prostoru između zakonskog minimuma i očekivanja javnosti nastaje novi pritisak na kompanije. Nakon niza afera u sportu, donatori sve više razmišljaju ne samo kome daju novac, nego i kako mogu dokazati da su sredstva dodijeljena odgovorno i opravdano i da ne financiraju sustave koji sami ne mogu objasniti vlastite odluke.
U konačnici, pitanje pravilnika prestaje biti administrativno i postaje reputacijsko. Tvrtke koje nemaju jasne i javno dostupne kriterije riskiraju percepciju netransparentnosti, dok one koje ih imaju dobivaju dodatni sloj zaštite, ne samo od potencijalnih zlouporaba, nego i od gubitka povjerenja javnosti.
Dodatni problem je što su pravilnici često tek formalnost, preopćeniti do te mjere da praktički pokrivaju sve, pa su na papiru svi „čisti“. Ako se odluke ionako donose kroz različite, često nejasno definirane komisije, postavlja se logično pitanje: zašto i u korporacijama ne bi postojalo jasno imenovano tijelo, s konkretnim članovima i odgovornošću, kako bi proces dodjele sredstava bio doista transparentan?
U takvom okruženju, kompanije sve manje žele biti pasivni financijeri, a sve više aktivni selektori. Umjesto širokog i često nejasnog sponzorskog portfelja, jača trend uvjetovanja donacija – od detaljnog financijskog izvještavanja do konkretnih, mjerljivih društvenih učinaka.
Iako zasad nema najave naglih rezova, suzdržani ton velikih donatora može se čitati kao jasan signal: novac neće nestati, ali bi mogao početi dolaziti pod znatno strožim uvjetima. Dugoročno, ovakva situacija mogla bi djelovati i kao poticaj za nužne reforme unutar sportskog sustava, od jačanja nadzora do profesionalizacije upravljanja. U suprotnom, postoji realan rizik da će nepovjerenje donatora postupno erodirati jedan od ključnih izvora financiranja sporta u Hrvatskoj.
