U konačnici, rekordna žetva ne znači nužno i uspješnu godinu. Za mnoge poljoprivrednike ona sve više postaje podsjetnik da količina ne jamči sigurnost, a tržište ostaje faktor koji odlučuje tko će od tog roda zapravo profitirati.
Rekordna žetva pšenice u 2025. godini donijela je snažan rast proizvodnje u Adria regiji – odnosno zemljama jugoistočne Europe poput Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine… ali ne i rast prihoda za proizvođače. U Hrvatskoj i Srbiji proizvodnja je porasla gotovo 30 posto na godišnjoj razini, dok su i ostale zemlje regije zabilježile dvoznamenkasti rast prinosa. Ono što bi u pravilu trebala biti dobra vijest za sektor pretvorilo se u još jednu potvrdu nestabilnosti tržišta: što je urod veći, cijena je niža.
U Hrvatskoj je 2025. godine proizvedeno oko 1,05 milijuna tona pšenice, što predstavlja rast od približno 28 do 30 posto u odnosu na prethodnu godinu, uz prosječan prinos od oko 6,7 tona po hektaru, čime se ova sezona svrstava među rekordne ili joj je vrlo blizu. No upravo tu nastaje paradoks domaće poljoprivrede: dok proizvodnja višestruko premašuje potrebe, budući da Hrvatska godišnje troši oko 300.000 tona pšenice, ostatak se u velikoj mjeri izvozi, ponajviše prema Italiji, dok se istodobno uvoze značajne količine brašna i pekarskih proizvoda. To jasno pokazuje da problem nije u količini proizvedene pšenice, nego u nedostatku prerade i dodane vrijednosti unutar domaćeg sustava.
Cijene pšenice na europskim burzama već mjesecima su pod pritiskom, ponajprije zbog globalnog viška ponude. Dobre žetve u više ključnih proizvođačkih regija, od Europe do crnomorskog bazena, stvorile su zasićenje tržišta koje se prelijeva i na zemlje jugoistočne Europe. U takvim okolnostima lokalni proizvođači teško mogu utjecati na cijenu koja se formira globalno, dok im istovremeno rastu troškovi proizvodnje.
Upravo u toj kombinaciji leži ključ problema. Iako su prinosi visoki, cijene često ne pokrivaju realne troškove, uključujući gorivo, gnojivo, zaštitna sredstva i rad. Poljoprivrednici se tako nalaze u paradoksalnoj situaciji: proizvode više nego ikad, ali zarađuju manje. Dodatni pritisak stvara i ograničen kapacitet skladištenja, zbog čega mnogi proizvođači nemaju luksuz čekati povoljniji trenutak za prodaju, već su prisiljeni plasirati robu odmah nakon žetve, kada su cijene najniže.
S druge strane, otkupljivači i trgovci koriste tržišne okolnosti, pa se razlika između otkupne i konačne cijene dodatno produbljuje. U takvom lancu vrijednosti proizvođač ostaje najslabija karika, iako snosi najveći rizik, od vremenskih uvjeta do tržišnih oscilacija.
Ova situacija ponovno otvara pitanje dugoročne održivosti proizvodnje pšenice u regiji. Bez jačih mehanizama zaštite, boljeg planiranja skladišnih kapaciteta i učinkovitijeg povezivanja proizvođača, svaka sljedeća dobra godina mogla bi značiti isti ishod: veći urod, ali slabija zarada.
Prema projekcijama za 2026. godinu, ne očekuje se ponavljanje rekordnih rezultata iz 2025., nego blaga normalizacija proizvodnje uz moguće nešto niže prinose na razini
Europske unije i globalno. No, unatoč tome, tržište će i dalje biti opterećeno visokim zalihama i snažnom konkurencijom velikih izvoznika, što znači da značajniji rast cijena nije izgledan. Drugim riječima, čak i uz nešto slabiji urod, ključni problem poljoprivrednika bit će niska otkupna cijena.
