Najveći razvojni novac u modernoj Hrvatskoj treba graditi škole, bolnice i gospodarstvo, a dio sustava pretvorio ga je u poligon za klijentelizam i osobne interese, za svjesnu krađu. Znaju oni dobro što rade, ali to ne smatraju lošim.
Postoji nešto duboko uznemirujuće u činjenici da se među osumnjičenima za zlouporabe europskog novca sve češće pojavljuju akademski obrazovani ljudi, osobe s karijerama, titulama, funkcijama i društvenim statusom. Bivše ministrice, ravnatelji, pročelnici, direktori agencija, voditelji projekata, pa čak i referenti koji godinama rade unutar sustava i vrlo dobro znaju kako funkcioniraju procedure, kontrole i kaznena odgovornost. Nisu to očajnici s društvene margine.
I svaki put javnost postavlja isto pitanje: zašto?
Zašto netko tko ima plaću, status, društveni ugled i profesionalni životopis riskira sve zbog manipulacije troškovima, namještenih natječaja, fiktivnih računa ili izvlačenja novca iz europskih fondova? Zašto ljudi koji bi trebali biti stupovi sustava postaju majstori zlouporaba i obični lopovi? Zašto znanje i vještine ne koriste za razvoj vlastitih projekata? Ah, da, na tržištu je ipak teže uzeti novac samome sebi.
Odgovor nije jednostavan, ali obrazac se uporno ponavlja.
Problem je u tome što dio političko-administrativne elite s vremenom izgubi osjećaj granice između javnog i privatnog. Kada godinama upravljate milijunima eura, odlučujete o projektima, zapošljavate ljude i krećete se u zatvorenim krugovima moći, stvara se opasan psihološki efekt, uvjerenje da ste nedodirljivi. Sustav se više ne doživljava kao okvir odgovornosti, nego kao prostor osobnog upravljanja. U takve obrasce uvlače se i drugi, uz vjerovanje da financijski mehanizmi kontrole „neće baš njih”. Suludo.
Tada europski fondovi prestaju biti razvojni alat države i postaju „novac koji treba rasporediti”. Granice se pomiču postupno. Prvo sitni kompromisi. Malo pogodovanja, malo prilagodbe dokumentacije, malo „snalaženja”. A onda ono što je nekada bilo nezamislivo postaje sasvim normalno ponašanje.
Psiholozi taj proces nazivaju „moralnom racionalizacijom”. Ljudi rijetko sebe vide kao kriminalce. Vlastite postupke opravdavaju tvrdnjama da „to svi rade”, da „sustav ionako vara i krade”, da su „samo uzeli mali dio” ili da „nisu nikoga izravno oštetili”. Zato mnogi osumnjičenici djeluju gotovo šokirano kada se nađu pod istragom. Ne zato što nisu znali što rade, nego zato što su s vremenom prestali osjećati težinu vlastitih postupaka.
Posebno je zanimljivo ponavljanje istih obrazaca. Hrvatska godinama gleda gotovo identične afere. Mijenjaju se institucije, imena i političke garniture, ali mehanizam ostaje isti: europski projekti, javna nabava, posrednici, prijateljske tvrtke, udruge, prenapuhani troškovi i osjećaj da se sustavom može manipulirati bez posljedica.
To više nije pitanje pojedinačne pohlepe. To je pitanje kulture moći.
Jer u zdravim sustavima funkcija nosi odgovornost. U lošima funkcija postaje osjećaj privilegije. A privilegija s vremenom stvara uvjerenje da pravila vrijede za „obične”, ne za „važne”.
Najveći paradoks jest činjenica da europski fondovi predstavljaju možda najveću razvojnu priliku koju je Hrvatska dobila u modernoj povijesti. Taj novac trebao bi služiti školama, bolnicama, poduzetništvu, infrastrukturi i demografskoj obnovi, a dio sustava pretvara ga u prostor za klijentelizam, političku trgovinu i osobne interese.
I zato problem nije samo kazneni. On je društveni i psihološki.
Kada građani godinama gledaju kako pod istragama završavaju upravo oni koji su trebali biti primjer odgovornosti, nestaje ono najvažnije, povjerenje. A država bez povjerenja građana postaje administrativni aparat bez moralnog autoriteta.
Najtragičnije u svemu jest to što Hrvatska nema problem manjka obrazovanih ljudi. Ima problem manjka unutarnjih granica kod dijela ljudi koji su obrazovanje i funkciju počeli doživljavati kao zaštitu od posljedica, a ne kao veću obvezu prema društvu.
