Dok jedni oduševljeno pitaju može li AI napisati pjesmu ili članak, drugi se sve ozbiljnije pitaju tko će za nekoliko godina ostati bez posla? Zakoni kasne, škole podučavaju stare modele rada…
Umjetna inteligencija više nije futuristička igračka iz filmova niti alat rezerviran za tehnološke gigante. Ona je već ušla u redakcije, škole, odvjetničke urede, bolnice, marketinške agencije i državne administracije. I to ne na mala vrata nego ravno za stol, tipkovnicu i radno mjesto.
Ono što je donedavno izgledalo kao pomoćni alat za pretraživanje interneta danas piše tekstove, prevodi, uređuje fotografije, generira videe, analizira ugovore, odgovara korisnicima, sastavlja poslovne planove pa čak i imitira glasove i stilove ljudi. I upravo zato u svijetu postaju sve ozbiljnije rasprave o tome kako će umjetna inteligencija promijeniti tržište rada, medije i način na koji društvo funkcionira.
Posebno su pogođeni mediji. Redakcije širom svijeta već koriste AI za: pisanje kraćih vijesti, izradu naslova, sažimanje tekstova, prevođenje, obradu videa, pa čak i generiranje voditelja i glasova.
Nekada je novinar trčao na teren, zvao izvore i slagao tekst satima. Danas urednik sve češće prvo pita: „Može li ovo napraviti AI?“
Naravno, problem nije samo u tehnologiji nego u ekonomiji. Vlasnici medija vide ogromnu uštedu. Umjetna inteligencija ne traži godišnji odmor, ne kasni, ne ide na bolovanje, ne traži povećanje plaće i ne postavlja neugodna pitanja.
Ista se priča događa i u drugim profesijama. Prevoditelji, administrativni radnici, grafički dizajneri, korisnička podrška pa čak i dio programera prvi put ozbiljno osjećaju da više nisu nedodirljivi.
Ironično, desetljećima se govorilo kako će roboti zamijeniti fizičke radnike, vozače i tvorničke hale. A onda je umjetna inteligencija prvo pokucala na vrata uredskih poslova i kreativnih industrija, upravo onih za koje se vjerovalo da ih strojevi nikada neće moći raditi.
Dodatni problem je što društvo tehnološki napreduje brže nego što se psihološki i politički uspijeva prilagoditi. Zakoni kasne, škole podučavaju stare modele rada, a milijuni ljudi još uvijek misle da je AI samo „neki chatbot koji piše pjesmice“.
U međuvremenu, svijet ulazi u potpuno novu fazu. Više nije pitanje hoće li umjetna inteligencija promijeniti tržište rada. To se već događa.
Pravo pitanje postaje: što će ostati čovjeku kao prednost kad strojevi nauče govoriti, crtati, analizirati, programirati i uvjerljivo glumiti emocije? Jer možda najveća ironija cijele priče nije to što umjetna inteligencija postaje sve pametnija. Nego to što ljudi sve više komuniciraju sa strojevima upravo zato što im djeluju pažljivije, strpljivije i smislenije od mnogih stvarnih ljudi i institucija.
